Subota, DECEMBER 07, 2019
tekstovi_logo

el-Endelusi


Radnja se doga?a u paniji nakon kona?nog progona muslimana sa njihovih vjekovnih ognjita). U to vrijeme bio sam mali i nisam razumio nita od onoga to se u tajnosti doga?alo u naoj ku?i, ali sam ?esto zatjecao svog oca, Allah mu se smilovao, uznemirenog, poutjelog u licu. Kada god bih se vratio iz kole, recitovao bih mu sve to sam tog dana zapamtio iz Svetog pisma i upoznao bih ga sa lekcijama koje sam nau?io iz panskog jezika.

Nakon to bi me sasluao, povla?io bi se u svoju sobu, koja se nalazila na kraju ku?e, i nikome nije dozvoljavao da se priblii njenim vratima. U svojoj sobi ostajao je dugo, satima, i ne znam ta je radio unutra. Zatim bi izaao zacrvenjelih o?iju, kao da je dugo plakao. Nakon toga, danima bi me gledao sa alo?u i tugom, i kada bi zaustio da neto progovori, barem mi se tako ?inilo, a ja stao eljno o?ekuju?i ta ?e mi re?i, on bi se tada okrenuo i otiao bez ijedne rije?i. Moja majka me svaki dan ispra?ala u kolu, tuna, pla?nih o?iju, ljube?i me sa ?enjom i toplinom, i ne bi me se mogla zasititi, pa bi me zvala, i po drugi put poljubila, i ne bi se od mene razdvajala osim pla?u?i, tako da sam cijeli dan osje?ao toplinu njenih suza na svom obrazu. ?udio sam se njenom pla?u, i nisam mogao uop?e pojmiti zato stalno pla?e. Kada bih se vratio iz kole, ona bi me do?ekala alosna i sa ?enjom, kao da sam bio odsutan od nje deset godina.

?esto sam zatjecao svoje roditelje kako se udaljavaju od mene i govore neto apatom na jeziku koji nije panski, koji nisam znao ni razumio. Kada bih im se pribliio, prekinuli bi govor, i promijenili bi ga, te bi po?eli govoriti panskim jezikom. ?udio sam se, i patio, i u sebi razne misli gajio, ?ak sam mislio da nisam njihov sin, da su me nali na putu, pa bi me mu?io bol, te bih otiao u ?oak ku?e, izolovan, i gorko plakao. Taj period mog djetinjstva bio je protkan duevnim bolima, to je dovelo do toga da se razlikujem od druge djece svog uzrasta, tako da sa svojim vrnjacima nisam u?estvovao u njihovoj igri i zabavi, ve? sam se udaljavao od njih i na osamljenim mjestima znao sam sjediti dugo sam, obujmuju?i glavu rukama, udubljuju?i se u razmiljanje, pokuavaju?i na?i rjeenje ovih problema... sve dok me sve?enik ne bi povukao za rukav koulje da idem na molitvu u crkvu.

Jedanput je moja majka rodila, i kada je mom ocu saop?ila radosnu vijest da je dobio sina, prelijepog dje?aka, on se nije obradovao i na njegovom licu nije se ukazao ni najmanji smijeak radosti. Sav skrhan, s patnjom koja se ocrtavala na njegovom licu, tromo vuku?i noge, otiao je sve?eniku i pozvao ga da krsti njegovo dijete. Kada je sve?enik doao da obavio krtenje, otac je iao iza njegovih le?a, pognute glave, a lice su mu preplavljali znakovi tuge, agonije, ubijaju?eg o?aja, sve dok ne bi doao sa njim do ku?e, i uao kod moje majke... Tada sam vidio njeno lice kako dobija zastrauju?u boju, a o?i joj prikovanog pogleda dok daje sve?eniku dijete, uplaena, oprezna... Zatim bi zatvorila o?i, i izgarala bi u objanjenju ovih pojava, pove?avaju?i jo vie moju bol.


Jedne no?i dok su na ulicama Granade proslavljali Uskrs, a Granada bila preplavljena parfemima i svjetlima, i Alhambra (najveli?anstvenija damija koja je u to doba sagra?ena u Andaluziji)sijala od svije?a i svjetala, a raspe?e sijalo na njenim balkonima i minaretima, pozvao me je moj otac u dubini no?i, dok su svi uku?ani spavali, te me je poveo u svoju sobu, ute?i, u svoj sveti kutak. Srce mi je po?elo estoko kucati, i zbunio sam se, potom sabrao i bio strpljiv, i kada me je uveo u sobu, dobro je zatvorio vrata, i otiao traiti svjetiljku. Ostao sam stoje?i u tami nekoliko trenutaka, koji su mi bili dui od godina, zatim sam upalio malu svjetiljku koja je tamo bila, pa sam se okrenuo oko sebe i vidio da je soba prazna, u njoj nije bilo ni?ega to sam o?ekivao da ?u vidjeti, nikakvih ?uda, nita osim tepiha i knjige na rafi i sablje oka?ene o zid. Otac mi je rekao da sjednem na tepih i ute?i me posmatrao ?udnim pogledima, koji su, uz no?nu tiinu i strah zbog sobe u koju me uveo, izazivali dodatni strah, te sam osjetio kao da sam se odvojio od ovog svijeta, koji sam ostavio iza ovih vrata, i da sam se premjestio u drugi svijet, nisam mogao da opiem ta osje?am... Tada je moj otac obuhvatio svojim rukama moje ruke, njeno i samilosno, te mi je rekao tihim glasom:
- O sin?i?u moj, ti si sada u desetoj godini svog ivota, i postao si ?ovjek, pa ?u ti otkriti jednu tajnu, koju sam tako dugo krio od tebe, pa da li je moe ?uvati u svojim prsima, i sakriti i od svoje majke, porodice, drugova i svih ljudi? Doista samo jedan tvoj iaret ka ovoj tajni moe da izloi tvoga oca kazni delata, ljudi iz inkvizicije.
Kada sam ?uo rije? inkvizicija, zadrhtao sam od vrha glave do dna svojih stopala. Istina je da sam bio mali, ali sam znao ta je inkvizicija, i vidio sam njene rtve svakog dana, kada sam iao u kolu i natrag, kako su ljudi razapeti na krst ili spaljeni, ili ene objeene dok ne umru, ili im rasje?ene utrobe, pa sam zautio i nisam odgovorio. Otac mi opet re?e:

-ta ti je, to ne odgovara!? Da li moe da krije ono to ?u ti re?i?
-Da - rekoh.
- Da krije ?ak i od svoje majke i tebi najbliih ljudi? - upita opet otac.
-Da - rekoh.

Tada mi otac re?e: ''Pri?i blie i dobro sluaj, jer ja ne mogu da podignem svoj glas. Bojim se da i zidovi imaju ui, da me ?uju pa da me prijave inkviziciji, pa da me ivog spale...''
Pribliio sam mu se i rekao mu: ''Ja dobro sluam, o babice moj.''
Zatim on pokaza na knjigu koja se nalazila na rafi, i re?e: ''Da li zna ovu knjigu, sinak moj?'' Rekao sam: ''Ne.''
''Ovo je Allahova Knjiga'', re?e otac.
Upitah: ''Sveta knjiga sa kojom je doao Isus, sin Boiji?''
Otac se zbuni i re?e: ''Ne, nikako! Ovo je Kur'an, koji je objavio Allah, Jedan Jedini, Koji nema druga i Koji je uto?ite svemu, Onaj koji nije rodio i ro?en nije i niko Mu ravan nije, najboljem od svojih stvorenja i vo?i Njegovih poslanika, naem miljeniku Muhammedu ibn Abdullahu, vjerovjesniku Arapinu, neka je mir i blagoslov na njega.''

Otvorie mi se o?i od uzbu?enja, i nisam mogao nita razumjeti.
Potom otac re?e: ''Ovo je knjiga islama, islama sa kojim je Allah poslao Muhammeda svim ljudima... pa se pojavio tamo, iza mora i pustinja... u pustinji dalekoj i suhoj... u Mekki, u narodu beduinskom, razjedinjenom, mnogoboa?kom, koji nisu znali za pravu vjeru, pa ih je uputio ka tevhidu, i dao im jedinstvo, snagu, znanje i civilizaciju, pa su izali da osvajaju istok i zapad, dok nisu stigli do ovog poluostrva, do panije, a njen kralj bio je silnik i arogantan, a njegova vlada nasilni?ka i tiranska, a njen narod potla?en i siromaan, neprosvije?en i zaostao. Ubili su kralja tiranina, oborili nasilni?ku vlast, i zavladali panijom i uspostavili pravdu me?u ljudima, i lijepo se prema njima ophodili, i osigurali im ivote i imetke, te su u njoj ostali 800 godina, i u njoj su napravili najnaprednije i najljepe gradove svijeta. Da, sin?i?u moj, mi smo Arapi muslimani...''

Nisam imao vlast nad svojim jezikom od uzbu?enja, ?u?enja i straha, pa sam mu povikao: ''ta?! Mi?! Arapi muslimani?!'' Otac re?e: ''Da, sin?i?u moj, ovo je tajna koju ti preputam... Da... Mi... Mi smo vlasnici ovih gradova... mi smo napravili ove zamke, koji su bili nai, pa su postali naih neprijatelja... mi smo podigli ove minarete na kojima se ?uo glas mujezina, pa je po?elo na njima zvoniti zvono... mi smo izgradili ove damije, u kojima su klanjali muslimani poredani u saffove pred Allahom, a ispred njih njihovi imami, u?e?i u mihrabima Allahovu Knjigu, pa su to postale crkve u kojima su sve?enici i monasi, koji recitiraju Indil... Da, sinak moj, mi smo Arapi muslimani, ostavili smo trag na svakom mjestu u paniji, i ispod svakog otvora u zemlji njenoj ostaci su nekog od naih predaka, ili nekog od naih ehida. Da... mi smo napravili ove gradove, mi smo izgradili ove mostove, mi smo utrli ove puteve, mi smo iskopali ove kanale i mi smo posadili ovo drve?e... Ali prije ?etrdeset godina... Da li slua? Prije ?etrdeset godina, prevaren je jadni kralj, Ebu Abdullah Mla?i, posljednji od naih kraljeva u ovim gradovima, obe?anjima panaca i ugovorima sa njima, pa im je predao klju?eve Granade, i dozvolio im prostore svog naroda, i grobove svojih predaka, pa je otiao na Zapad, da tamo umre sam, usamljen, kao besku?nik i bjegunac. A oni su nam obe?ali slobodu, pravdu i nezavisnost. Ali, kada su zavladali, prekrili su sve svoje ugovore, pa su osnovali inkviziciju i prisilili nas na kr?anstvo, i jako nas pritiskali na ostavimo svoj jezik, uzeli su nau djecu, da ih oni odgoje u kr?anstvu. To je ta tajna koja je oli?ena u naem skrivanja naeg ibadeta, naoj tuzi zbog poniavanja nae vjere na svakom koraku i tuzi zbog ispatanja nae djece. ?etrdeset godina, sin?i?u moj, a mi smo strpljivi nad ovom kaznom, koju ne podnosi ni kamenje, stijena, ?ekamo olakanje od Allaha, ne o?ajavamo, jer je o?ajanje u naoj vjeri zabranjeno, vjeri snage, sabura i borbe. Ovo je ta tajna, o sin?i?u moj, pa je sakrij, i znaj da ivot tvog oca visi o tvojim usnama, a ja se, tako mi Allaha, ne bojim smrti, niti mrzim susret sa Allahom, ve? volim da ostanem iv dok te ne pou?im tvom jeziku i vjeri, pa te izbavim iz tmina nevjerstva u svjetlost imana. Idi sada u svoju postelju, sinak moj...


******************

Poslije toga, kada god bih vidio balkone Alhambre ili minarete Granade, uhvatila bi me snana trzavica, i osjetio bih kako ?enja i tuga, mrnja i ljubav preplavljaju moje srce, i tokom tih dugih sati razmiljanja, ?esto sam zaboravio i na sebe i na prostor i vrijeme u kojem ivim, a kada bih se prenuo, zatekao bih sebe kako kruim oko Alhambre, kako joj se obra?am i kako je korim. Govorio bih:
''O Alhambra... O voljena i krasna, zar si zaboravila svoje graditelje, i svoje vlasnike, one koji su te nahranili duama i srcima svojim, i napojili te krvlju i suzama svojim, pa si zaboravila njihovo obe?anje i odbila njihovu ljubav? Zar si zaboravila kraljeve lovce, one koji su kruili tvojim hodnicima, naslanjali se na tvoje stubove, i koji su te preplavili... Ono to eli od slave i veli?anstva, sjaja i ljepote, pa oni su ponosni i plemeniti, oni koji, ako govore svijet uti, a ako narede, odgovorilo bi vrijeme. Zar si se navikla na zvona poslije ezana? Zar si zadovoljna monasima poslije imama?''

Zatim bih se pobojao da me ne ?uju neki sve?enici inkvizicije, pa bih pohitao ku?i, da nau?im jo jedan ders arapskog koji mi je drao moj otac. Kao da ga sada vidim kako mi nare?uje da mu napiem strano slovo, pa bi on napisao njegov ekvivalent na arapskom, i govorio: ''Ovo su naa slova'', i kako me podu?ava njihovom izgovoru i pisanju, a zatim mi dri predavanje o vjeri, podu?ava me abdestu i namazu dok stojim iza njega i klanjamo tajno, u ovoj sobi punoj bojazni. A strah da ne pogrijeim pa da otkrijem tajnu nikako se nije odvajao od njega, pa bi me iskuavao govore?i mojoj majci da me pita:
''?emu te je nau?io tvoj otac?'' ''Ni?emu'', rekao bih, a ona bi rekla: ''Ja znam ?emu te pou?ava, pa ne krij to od mene.'' ''On me doista ni?emu ne pou?ava'', rekao bih.
Kada sam usavrio arapski, i razumio Kur'an, i znao pravila vjere, upoznao me je sa svojim bratom u ime Allaha, pa bismo se nas trojica sastavljali da ibadetimo i u?imo Kur'an.

******************

Nedugo nakon toga, inkvizicija je poja?ala mu?enje ostatka Arapa, tako da ne bi prolazio dan u kojem ne bismo vidjeli dvadesetericu ili tridesetericu razapete na krst ili ive spaljene, kako ih kanjavaju najgorom i najstranijom kaznom, pa bi im otpadali nokti, a oni to gledali svojim o?ima, pa bi ih napajali vodom dok im ne bi nestalo daha, zatim bi im pritiskali noge i bokove vatrom, pa bi im kidali prste i sipali klju?alu vodu u usta, i bi?evali ih dok im meso ne otpadne.

To je trajalo dugo vremena, pa mi jednoga dana re?e otac: ''Sin?i?u moj, ja doista osje?am da mi se smrtni ?as primakao, i da ?u pasti kao ehid od njihovih ruku, pa ?e mi moda Allaha podariti Dennet, te da tako ostvarim veli?anstvenu pobjedu. Ja vie nemam svrhu na ovom svijetu poto sam te izvadio iz tmine nevjerstva, i prenio ti najve?i emanet, onaj pod ?ijim teretom skoro da padnem, pa kada me zadesi smrt, ti se pokoravaj ovom svom amidi, i ne suprotstavljaj mu se ni u ?emu.''

*****************

Prolazili su dani i u jednoj mra?noj no?i, jednoj od zadnjih no?i u mjesecu, pozvao me moj amida i naredio mi da idem sa njim, jer nam je Allah olakao put bjekstva ka zapadnoj obali, gradu muslimana, pa sam rekao: ''A moja majka i otac?''
Tada me amida jako povukao za ruke i strogo rekao: ''Zar ti otac nije naredio da mi se pokorava?''
Uutio sam i krenuo sa njim, mali, prisiljen, dok se nismo udaljili od grada i okruila nas no?, te mi on re?e: ''Strpi se, sinak... jer Allah je propisao tvojim roditeljima sre?u, na rukama inkvizicije...''

****************
Stigao je dje?ak u zapadnu zemlju, i od njega je nastao alim, pisac, gospodin, Muhammed ibn Abdurrefi' el-Endelusi, i Allah je ummetu dao korist od njega i njegovih djela...

Prevedeno iz knjige ejha Ali Tantavija, ''El-kasasu minet-tarih'' / "Pri?e iz historije", str. 46., Darul-Minare, Didda, 1996.



Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Share

BUDIMO PRIJATELJI

VELIKANI UMMETA