Studenti u?e,  kako u našoj domovini BiH, tako i širom svijeta, da su evropski krš?anski nau?nici jedini i isklju?ivi autori nau?nog napretka, a da je islam religija koja potiskuje svaki vid dobra i sputava ljudski um. Tužno je konstatovati da je ovakav trend samo produžena ruka davnih (i nikada prekinutih) krstaških težnji Zapada, stereotipa i duboko ukorijenjene mržnje i borbe protiv svjetla islama. Stoga ne treba da nas ?udi što je nau?ni rad islamskih nau?nika na Zapadu rijetko priznat. Zapadni nau?nik Morowitz ovaj fenomen opisuje kao “crnu rupu historije”, navode?i da se renesansa kao “ptica Feniks” podigla iz pepela u kojem je tinjala cijeli milenij od “klasi?nog doba Gr?ke i Rima”. (H. J. Morowitz, History’s Black Hole, Hospital Practice (May 1992), str. 25–31) Ovo je samo mit i jasna obmana javnosti kojom se pruža iskrivljena slika stvarnih historijskih ?injenica, s ciljem marginalizacije i kra?e rada i truda islamske uleme i nau?nika. Uprkos tome, odre?eni broj istaknutih zapadnih histori?ara i nau?nih istraživa?a (kao što su John Williams, E. A. Myers, Max Meyerhof, Phillip K. Hitti, George Sarton, M. Ullman, E.G. Brown i Savage Smith) u potpunosti su priznali ulogu koju su muslimanski srednjovjekovni nau?nici odigrali ne samo na polju o?uvanja znanja prijašnjih generacija, ve? i daju?i vlastiti originalni doprinos nauci.

Islam je vjera koju danas okružuju brojne predrasude i stereotipi. Jedan od najve?ih islamskih u?enjaka imam Šafija, rahimehullah, rekao je: “?ovjek je neprijatelj onoga što ne poznaje”. Postoji veliki broj, pa ?ak i visoko obrazovanih ljudi koji prema islamu gaje jedan veoma negativan stav, optere?en predrasudama i neprovjerenim informacijama. Glavni razlozi za to vezani su za neznanje i duboko ukorijenje stereotipe: nepoznavanje izvora islamskog u?enja (Kur’ana i sunneta), nepoznavanje autenti?ne prošlosti muslimana, širenje dezinformacija putem medija, te neprimjereni postupci nekih muslimana koji se koriste radi generalne osude islama kao sistema života. Od svih pobrojanih razloga, u nastavku ?u pokušati rasvijetliti jedan koji mu?i mnoge umove kako na Zapadu, tako i kod nas: Da li su islam i islamska civilizacija zbilja nazadni ili su ?ovje?anstvu dali neka od najve?ih nau?nih i društvenih dostignu?a?

Zašto se zaboravlja doprinos muslimana nauci?

Pojedini histori?ari definiraju civilizaciju kao “društveni sistem koji pomaže ?ovjeku da pove?a svoj kulturno-obrazovni u?inak”. Svaka civilizacija sastoji se od ?etiri glavna elementa: ekonomskih prihoda, politi?kih ure?enja, moralnih obi?aja te usavršavanja nauke i umjetnosti. Historija civilizacije datira od samog postanka ?ovjeka i ona je neprekinuta nit koju jedan civiliziran narod predaje narodu koji dolazi poslije njega. Ono po ?emu se jedna civilizacija razlikuje od druge jeste ?vrsto?a temelja na kojima je zasnovana, tragu koji je ostavila i op?enitom dobru koje je doprinijela ?ovje?anstvu svojim nastankom. Što je civilizacija univerzalnija u svojoj poruci, humanija u svojoj težnji, moralnija u svojim pogledima i realnija u principima, to je duže pam?ena u historiji, trajnija u vremenu i zaslužnija da bude po?aš?ena.

Ukoliko spomenute kriterije primijenimo na islamsku civilizaciju i njen doprinos ?ovje?anstvu, vidjet ?emo da joj po mnogim aspektima nema premca u historiji ljudskog roda. Žalosno je da historija napretka nauke u Evropi i SAD-u (iz ovih ili onih razloga) ciljano zanemaruje rad i doprinos muslimanskih nau?nika, a priznaje isklju?ivo rad gr?kih i rimskih nau?nika. O periodu procvata islama na Zapadu se malo govori, a u udžbenicima i studijama historije pravi se pauza sve do po?etka tzv. renesanse – poslije 1500. godine. ?ak je i laiku jasno da se društveni, politi?ki i nau?ni razvoj tokom perioda sjaja islamske civilizacije namjerno zaobilazi.

Studenti u?e,  kako u našoj domovini BiH, tako i širom svijeta, da su evropski krš?anski nau?nici jedini i isklju?ivi autori nau?nog napretka, a da je islam religija koja potiskuje svaki vid dobra i sputava ljudski um. Tužno je konstatovati da je ovakav trend samo produžena ruka davnih (i nikada prekinutih) krstaških težnji Zapada, stereotipa i duboko ukorijenjene mržnje i borbe protiv svjetla islama. Stoga ne treba da nas ?udi što je nau?ni rad islamskih nau?nika na Zapadu rijetko priznat. Zapadni nau?nik Morowitz ovaj fenomen opisuje kao “crnu rupu historije”, navode?i da se renesansa kao “ptica Feniks” podigla iz pepela u kojem je tinjala cijeli milenij od “klasi?nog doba Gr?ke i Rima”. (H. J. Morowitz, History’s Black Hole, Hospital Practice (May 1992), str. 25–31) Ovo je samo mit i jasna obmana javnosti kojom se pruža iskrivljena slika stvarnih historijskih ?injenica, s ciljem marginalizacije i kra?e rada i truda islamske uleme i nau?nika.

Uprkos tome, odre?eni broj istaknutih zapadnih histori?ara i nau?nih istraživa?a (kao što su John Williams, E. A. Myers, Max Meyerhof, Phillip K. Hitti, George Sarton, M. Ullman, E.G. Brown i Savage Smith) u potpunosti je priznao ulogu koju su muslimanski srednjovjekovni nau?nici odigrali ne samo na polju o?uvanja znanja prijašnjih generacija, ve? i daju?i vlastiti originalni doprinos nauci. U tom smislu su hvale vrijedne rije?i nau?nika Briffaulta koji je, odgovaraju?i na neobjektivne tvrdnje da su muslimani samo “kopirali” znanje od Grka i Rimljana, istakao sljede?e: “Nauka duguje mnogo više arapskoj kulturi, duguje svoje postojanja arapskim nau?nicima koji su na?inili iznena?uju?a otkri?a i revolucionarne teorije. Grci su sistematizirali, generalizirali i teoretizirali, ali uporno istraživanje, akumulaciju pozitivnog znanja, podrobne nau?ne metode, detaljno i dugotrajno posmatranje i eksperimentalnu analizu Evropi su predstavili Arapi.” (Robert Briffault, The Making of Humanity, (1938). Preuzeto iz: Islamic Science in the Medieval Muslim World, Pakistan, Khawarizmi, Science Society, 2001.)

?injenice svjedo?e je da je istinsku “renesansu” svijet doživio samo na vrhuncu islamskog napretka, od 700. – 1500. h. g., kada su nau?ni i društveni napredak dosegli svoj vrhunac. Kulturni procvat kojim se odlikuju zemlje savremenog svijeta rezultat je sukcesivnog ulaganja prije svega islamske kulture i civilizacije koja je ostavila neizbrisiv trag na historiju ?ovje?anstva i njegov progres, tako da svi narodi imaju pravo da u?estvuju u raspodjeli njihovih dobara, te da se koriste dostignu?ima njihove primjene.  Profesor T. C. Young u radu “Utjecaj islamske kulture na krš?anski Zapad”, kaže: “Ovo je samo historijski pregled koji je ovdje imao za cilj da nam ukaže na veliki kulturni dug koji dugujemo islamu od onog momenta kad smo mi, krš?ani, u periodu od hiljadu godina, putovali u islamske zemlje i njihovim profesorima da kod njih u?imo umjetnost, znanosti i filozofiju života, a u tome se ogleda i naša klasi?na kultura koju je islam tako divno ?uvao sve dok Evropa nije bila sposobna da je po drugi put prihvati i preuzme na ?uvanje… Ne?emo prekora?iti granicu pravednosti ako mu vratimo što smo mu dužni sa dobitkom, ali ?emo biti pravi krš?ani ako zaboravimo uvjete razmjene i budemo dali ono što imamo iz ljubavi i zahvalnosti za u?injeno nam dobro.”

Ovakav stav bio je jedan od osnovnih podsticaja za prijedlog koji je usvojila Generalna konferencija UNESCO-a na svom Dvanaestom zasjedanju (novembra 1962. godine) traže?i da Egipatska nacionalna komisija UNESCO-a preuzme zadatak prou?avanja utjecaja arapsko-islamske kulture na evropsku renesansu.

Pozdravljaju?i ovaj prijedlog, spomenuta komisija pozvala je grupu egipatskih eksperata iz raznih oblasti duhovnog stvaralaštva: književnosti, nauke, filozofije, umjetnosti i drugih da predlože projektni program za ovo prou?avanje i tok njegovog ostvarenja. Komisija je postavila osnovni projektni zadatak koji je bio isklju?ivo nau?ne prirode i trebao je da obuhvati neke najnovije strane odnosa izme?u arapsko-islamske i evropske kulture od po?etka renesanse, u intervalu koji traje od 12. do 16. stolje?a, da se vidi šta govore nau?na svjedo?anstva o onim podru?jima evropske misli koja su bila u spomenutom periodu pod neposrednim utjecajem arapsko-islamske kulture i misli.

Možemo re?i da su to pionirski koraci ka ponovnom vra?anju i potvrdi doprinosa islama ?ovje?anstvu, kojima se pokušava reafirmirati pozitivna slika o islamu i muslimanima. U tom smislu potrebno je i da se muslimani više angažuju, te da putem medija (printanih i elektronskih) pronose glas o ljepoti svoje vjere i njenim nenadmašnim posebnostima, o ljepoti njenih u?enja i sjaju njenih dometa, i o velikanima islamske historije i njihovim životima.

Posebnosti islamske civilizacije

?esto je uzrok zapadnih predrasuda prema islamu proizvod nerazumijevanja islamskog pogleda na život. Stoga je potrebno podsjetiti se i na posebnosti islamske civilizacije koje je odvajaju i isti?u nad svim ostalima, a u sklopu govora o zaboravljenom muslimanskom doprinosu nauci:

Islamska civilizacija zasnovana je na monoteizmu – tevhidu

Islamska civilizacija zasnovana je na ?istom monoteizmu, te je prva globalna civilizacija koja proklamira jedinstvo Boga koji nema sudruga u Svojoj vladavini. On je Jedini koji se obožava i kome se obra?a: “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomo? tražimo”. On je Onaj koji uzdiže i pokorava, koji daje i pruža, te nema ništa na nebesima niti na Zemlji, a da nije Njemu podre?eno i da nije Njemu pristupa?no. Ovakvo duboko poimanje monoteizma imalo je veliki utjecaj na izgradnju ?ovjeka i osloba?anje naroda od nepravde vladara, plemi?a, utjecajnih ljudi i sveštenstva. Ono je, tako?er, imalo utjecaja na ispravljanje odnosa izme?u vlasti i naroda, te na usmjeravanje ljudi ka jedinome Bogu koji je sve stvorio, Gospodaru svih svjetova.

Ova ubje?enja ostavila su dubok trag na islamsku civilizaciju, i po njima se ona odlikuje nad svim prethodnim i narednim civilizacijama jer u svom u?enju ne sadrži bilo koji vid politeizma (širka), njegovih obi?aja, filozofije vjerovanja, vladavine, umjetnosti i književnosti. Ovo je tajna zašto je islamska civilizacija okrenula le?a prijevodu “Ilijade” i gr?koj idolopokloni?koj poeziji i zašto islamska kultura nije pridavala pažnju vajarstvu i slikarstvu. Suprotno tome, ona je pridavala pažnju umjetnosti rezbarenja, klesanja i ukrašavanja zgrada. Ova specifi?nost (vjerovanje u jednog i jedinog Boga) obilježila je sve temelje i sisteme islamske civilizacije, kao što su specifi?nost njene misije, zakonodavstva, op?ih ciljeva, op?eg ljudskog postojanja, životnih sredstava i na?ina razmišljanja.

Islamska civilizacija je civilizacija nauke i odgoja

Islam je religija koja toliko vrednuje obrazovanje da se traženje znanja svrstava me?u najve?e prioritete za svakog muslimana. Islam je od samog po?etka njegovao obrazovanje i nastavlja da to ?ini i dan-danas. Arapski jezik ima tri termina za obrazovanje, koji predstavljaju razli?ite dimenzije odgojno-obrazovnog procesa u islamskoj koncepciji života. Naj?eš?e upotrebljavana rije? za obrazovanje u formalnom smislu je ta‘l?m, izvedena iz korijena ‘alime (znati, biti svjestan, vidjeti, kako bi nau?ili), koji se koristi za ozna?avanje znanja koje se traži ili prenosi preko nastave i nastavnog procesa. Rije? terbijeh, izvedena od korijena reba (pove?ati, rasti), podrazumijeva stanje duhovnog i eti?kog odgoja. Te’d?b (biti kulturan, prefinjen, dobro vaspitan) sugerira razvoj osobe s lijepim društvenim ponašanjem u skladu s islamskim moralnim na?elima.

Prema Attasu, pojam te’dib, ako se pravilno razumije i tuma?i, predstavlja precizniji pojam za islamsko obrazovanje, a ne pojmovi ta‘lim i terbijeh, jer je cilj islamskog obrazovanja formiranje odgojenog i obrazovanog ?ovjeka: “Dobar ?ovjek je onaj koji je iskreno svjestan svoje odgovornosti prema jedinom Bogu, ?ovjek koji razumije i ispunjava svoje obaveze prema sebi i drugima u društvu na pravi?an na?in, koji neprestano teži usavršavanju svakog aspekta sebe prema savršenom ?ovjeku adaba.” (Wan Mohd Nor Wan Daud, Syed Muhammad Naquib Al-Attas – obrazovna filozofija i praksa, Tugra, Sarajevo, 2010., str. 163)

Obrazovanje se u kontekstu islama posmatra kao proces koji uklju?uje cjelovitu osobu, uklju?uju?i i racionalne, duhovne i društvene dimenzije ?ovjeka. Kao što je navedo Attas, sveobuhvatan i integriran pristup obrazovanju u islamu usmjeren je prema “uravnoteženom rastu ukupne li?nosti… kroz obuku ?ovjekovog duha, intelekta, racionalnog bi?a, osje?aja i tjelesnih osjetila… tako da je vjera utkana u cjelinu li?nosti”. (Ibid., str. 161.)

U islamskim obrazovnim teorijama, znanje se stje?e kako bi se aktualizirale i usavršile sve dimenzije ljudskog bi?a. Iz islamske perspektive najviši i najkorisniji model savršenstva jest li?nost Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a cilj islamskog odgoja jeste da ljudi mogu živjeti kao što je on živio, tj. slijede?i njegovu praksu. Obrazovanje u islamu je dvojako: stjecanje intelektualnog znanja (kroz primjenu razuma i logike) i razvoj duhovnog znanja (izvedeno iz Božanske Objave). Prema u?enju islama, u obrazovanju moraju biti podjednako zastupljene obje komponente. Stjecanje znanja nije samo po sebi cilj, ve? služi kao sredstvo za poticanje više moralne i duhovne svijesti, što dovodi do vjere i dobrih djela. Mnogi muslimanski pedagozi tvrde da favoriziranje razuma na štetu spiritualnosti  ometa uravnoteženi rast li?nosti. Isklju?ivo obrazovanje samo intelektualnih kapaciteta, naprimjer, neadekvatno je u razvoju osje?aja ljubavi, dobrote, saosje?anja i nesebi?nosti, koji su duhovni ambijent i mogu biti angažirane samo kroz duhovni trening.

Islamska civilizacija je civilizacija svih ljudi

Kur’an je proklamirao zajedni?ko ljudsko porijeklo, bez obzira na rasu, porijeklo i državu u ajetu: “O ljudi, Mi vas od jednoga ?ovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo, da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 11)

Kada je proklamirao ovu sveop?u ljudsku jedinstvenost na polju istine, dobra i plemenitosti, Kur’an je islamsku civilizaciju u?inio nizom u koji su utkane genijalnosti svih naroda iznad kojih se zavihorila islamska oslobodila?ka zastava. Svaka civilizacija mogla je da se ponosi nadarenoš?u sinova samo svoje nacije i svoga naroda, a jedino je islamska civilizacija mogla da se ponosi nadarenoš?u svakoga ko bi uzdigao njeno ime, ma iz kojeg naroda dolazio. Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed, Ibn Tejmijja, Suhejb er-Rumi, Selman el-Farisi, Bilal el-Habeši, imam Buhari, i generacije islamskih u?enjaka i nau?nika, ljudi razli?itog porijekla, ali istog cilja, upravo su oni preko kojih je islamska civilizacija pružila ?ovje?anstvu najbolje i najzdravije ideje.

Islamska civilizacija je civilizacija moralnih na?ela i pravde

?etvrta karakteristika naše civilizacije jeste da je u svim sistemima i raznim poljima svoje djelatnosti stavila na prvo mjesto moralne principe kojih se nikada nije odrekla, niti ih je u?inila sredstvom za ostvarenje interesa države, partije ili pojedinca. Ovi moralni principi su teoretski i prakti?no poštovani u vlasti, nauci, zakonodavstvu, ratu i miru, ekonomiji, porodici i dostigli su najdalju ta?ku koju nije dostigla nijedna stara, niti nova civilizacija. Ovim je islamska civilizacija ostavila tragove zbog koji zaslužuju divljenje, što je ?ini jedinstvenom me?u ostalim civilizacijama, jer je zagarantirala ?ovje?anstvu potpunu sre?u.

Možda i najistaknutija odlika islamske civilizacije jeste njen uspjeh da uspostavi državni sistem zasnovan na principima istine i pravde, oslanjaju?i se na vjeru koja ne predstavlja smetnju državnom napretku i civilizacijskom kontinuitetu. Naprotiv, vjera je bila jedan od najve?ih faktora državnog napretka. Iz džamija Bagdada, Damaska, Kaira i Kordobe zasijala je nauka cijelome svijetu. Islamska civilizacija je jedina koja nije odvojila vjeru od države, prilikom ?ega se nisu desile nevolje njihovim spajanjem, kao što se desilo u Evropi tokom srednjeg vijeka. Predsjednik države bio je državni vo?a (halifa) i vjerski poglavar (emirul-mu’minin). Istina je bila iznad svega, zakonodavstvo je bilo u rukama stru?njaka, a svaka grupa nau?nika bavila se svojom strukom, ali su svi bili jednaki pred zakonom, a sva?ija vrijednost mjerila se prema bogobojaznosti i prema doprinosu koji je pružao narodu.

Kur’an i sunnet kao osnova nau?nog napretka ljudskog roda

Od davnina su ljudi od prethodnih naraštaja naslje?ivali postoje?e nau?no znanje, razvijali ga prilago?avanjem svojim trenutnim potrebama i potom ga prenosili budu?im generacijama. Pored ove tzv. vertikalne transmisije znanja, prijenos znanja odvija se i horizontalno – s jednog mjesta ili kulture na drugu putem stalne razmjene ideja. Sve nau?no i tehnološki napredne civilizacije morale su pro?i kroz tri sljede?e faze: naslje?ivanje znanja, njegovo unapre?ivanje kroz nau?ni rad i doprinos, te daljnje prenošenje. Imaju?i ovo na umu, potrebno je naglasiti da istinsku vrijednost islamskog doprinosa nauci treba posmatrati u svjetlu promjene koju je ?ovje?anstvo doživjelo nakon objave Kur’ana.

James Burke u svojoj knjizi The Day the Universe Changed – Dan kada se Univerzum promijenio (Back Bay Books, London 1995.) tvrdi da je odnos ?ovjeka prema prirodi prije objave Kur’ana bio sveden ili na strah ili na divljenje i obožavanje. Božija stvorenja koja su kod ljudi izazivala osje?aj straha, poput zmija i sli?nih životinja, bila su, neuzubillah, obožavana kako bi se otklonila potencijalna opasnost od njih, a tako?er su obožavani korisni predmeti  iz prirode (voda, vatra, Sunce, Mjesec) te životinje (krave, ma?ke, miševi).

S druge strane, Kur’an je ljudima naredio da ne obožavaju prirodu ili Božija stvorenja, nego da se pokore i zahvaljuju svome Stvoritelju. Tevhid – istinski monoteizam, oslobodio je ljudski razum iz okova širka i tame praznovjerja i naveo ga da traga za Allahovim znakovima u svemiru i da iz toga izvla?i lekcije radi njihove kasnije analize i usavršavanja. Upravo se ovdje ogleda veliki zna?aj islama za cijeli ljudski rod, a na osnovu kojeg je potrebno upore?ivati i muslimanski doprinos nauci u odnosu na druge nacije.

Jasno vidimo da su upravo islam i vjerovanje u jedinog Allaha omogu?ili sav nau?ni i tehnološki sjaj današnje civilizacije, a bez kojeg bi ljudski rod bio ponižen i zarobljen.

Zahvaljuju?i kur’anskom i sunnetskom imperativu o važnosti stjecanja znanja, muslimanski su nau?nici prvi u historiji po?eli koristiti logi?ko-empirijsku metodologiju i dokazali da ne postoji sukob izme?u nauke i Objave. Alvi i Douglass (Karima Alvi i Susan Douglass, Science and Religion: The Inseperable Traditions, Manuscript, 1995., str. 9), identificirali su pet glavnih razloga ovog stvarala?kog, plodonosnog razvoja islamske nauke:

?  neizmjerno poštovanje koje islam daje nau?nom radu,

?  obilna podrška vladara i dobrostoje?ih pojedinaca u?enjacima,

?  spremnost muslimana da razmijene svoje ideje s drugima,

? ?injenica da je arapski jezik postao sredstvo razmjene ideja diljem muslimanskog svijeta,

?  preciznost i ta?nost kao preduvjeti za izvršavanje islamskih obaveza.

Kao zaklju?ak možemo ista?i da da su sjaj (ali i pad) islamske civilizacije usko vezani za (ne)primjenu islama u životu kako pojedinca, tako i društva. Islam, kao univerzalni model života, nudi izlaz iz svake situacije, ali da bi lijek bio efektan, potrebno je i da se redovno i pravilno primjenjuje. Nije dovoljno da se vezivanje za izvore islama (Kur’an i sunnet) svede samo na puko citiranje, ve? je potrebno ulaganje napora i truda za primjenu islamskih na?ela u praksi. Uzvišeni Allah kaže: “Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa ho?ete li se opametiti?” (El-Enbija, 10)