Sultan Sulejman, jedan od najmo?nijih Osmanlijskih sultana , želio je da sagradi najve?u i najljepšu džamiju, kakvu niko nikada do tada nije sagradio, kako to i dolikuje njegovoj slavi i njegovom imenu. Što je naumio, to je i u?inio.

Izabrao je najljepše mjesto u cijelom Carigradu i, po?eo graditi veliku džamuju sa ?etiri minareta. Nazvana je njegovim imenom, Sulejmanija džamija..

Pri?a se kako je sultan Sulejman našao najbolje graditelje i sve ih uredno pla?ao, ?ak i više nego što su tražili, kako bi imao što više sevaba od ovoga hairli djela. ?esto je i sam u?estvovao u gradnji džamije. Danima je nadgledao majstore kako rade, a znao je i sam nositi teško kamenje koje je ugra?ivano u zidove džamije. Taman kada je džamija bila gotova i, kada ?e ?etiri mujezina sa ?etiri minareta prou?iti prvi sabahski ezan i oglasiti poziv na sabah-namaz, sanja on te no?i kako od svoga hajrata ima samo polovicu sevaba. Trgne se sultan, za?u?en i pomalo ljut, i tako do?eka zoru i prvi ezan. ?im se malo razdani, naredi on da se sazovu njegovi veziri i naju?eniji ljudi kako bi se s njima posavjetovao. Kada sultan ispri?a svoj san, oni mu rekoše da u gradnji džamije, zasigurno ima još neko udjela. Sultan posla svoje glasnike da se raspitaju je li ko mimo njegova znanja nešto pla?ao ili darivao za gradnju džamije. Tek nakon nekoliko dana, dovedoše pred sultana jednu skromnu staricu. Objasniše mu da ona živi sama u jednoj trošnoj ku?ici, i da se prehranjuje tako što svaki dan prosi po carigradskim ulicama.

- Pa zašto ste mi, onda, doveli ovu staricu? - upita sultan.

- ?estiti padišahu, ona kaže da je jednoga dana, kada je vidjela da se pravi nova džamija, kupila dvije-tri kile kre?a i ubacila ih u carsku kre?anu, eto, zato smo je doveli - rekoše njegovi stražari.

- A, od ?ega živiš, ?estita starice? - blago je upita sultan.

- Od Allahove milosti, i milostinje dobrih ljudi - maj?inskim glasom re?e starica.

- A koliko si ubacila kre?a u carsku kre?anu? - ponovo ?e sultan.

- Eh kad bi ja to znala, plemeniti gospodaru. Bila su tri grumena, a svaki je mog'o biti ve?i od dvije ljudske šake kad se ovako sastave.

Sultan ustade, prošeta malo po svojoj carskoj odaji, pa strogim glasom naredi svojim stražarima da mu odmah donesu tri kese zlata. Kada se sluge vratiše, sultan pri?e starici, pruži joj tri kese dukata i tiho re?e:

- Uzmi ovo, od mene na dar. Od danas više nemaš potrebu da prosiš.

Starica podiže o?i, blago ga pomilova svojim pogledom i, tiho re?e:

- Plemeniti padišahu, neka ti Allah podari svako dobro i još više blaga, ali nema bogastva na ovome svijetu za koje bi ja prodala svoj hajrat. Zar ti ne znaš da Allah nagra?uje prema nijjetu i uloženom trudu. Insan treba da se trudi onoliko koliko je to u njegovoj mo?i. Ja sam dala koliko sam mogla i imala , a i ti si. Zato nas je Allah nagradio isto.

Sultan obori glavu i duboko uzdahnu. Toga dana, dugo je stajao sam pored prozora zagledan u prelijepu džamiju. Na mjestu gdje je bila starica, i dalje su stajale su kese dukata.
 

Muhammed sallallahua lejhi ve sellem  je rekao:

Ko sagradi džamiju, makar tako malehnu kao što je pti?ije gnijezdo, Allah ?e mu sagraditi ku?u u Džennetu.

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites