Moj kolega je, za razliku od mene, znao znakove smrti, koji su na ovj dvojici bili o?iti, tako da nije prestao da ih nagovara da izgovore šehadet. Ja sam sve to posmatrao bez glasa, ne vjeruju?i svojim o?ima. Živio sam sa roditeljima u vremenu kada sam poha?ao osnovnu školu. Odrastao sam u zdravoj okolini sa dovama majke kada god bih se vra?ao kasno ku?i. Moje uši su ve? navikle na glas oca dok bi dugo klanjao no?ni namaz. Uvijek sam se ?udio dužini njegova namaza, a posebno dok bi ga obavljao u dugim i hladnim zimskim no?ima.

Govorio bih u sebi ?ude?i se:

"Šta mu daje strpljenje? Svaki dan ovako! Zaista ?udno!" U to vrijeme nisam znao da je no?ni namaz odmor za mu'mina i da je to namaz odabranih, koji ostavljaju svoje postelje kako bi se molili svome Gospodaru. Nakon vojne škole, koju sam završio, ve? sam ra?unao da sam odrastao ?ovjek. Sa mojim odrastanjem, rasla je i moja udaljenost od Allaha, dž.š., uprkos svim savjetima koje sam do tada stalno slušao. Postavljen sam u službu u drugom gradu, koji je bio dosta udaljen od moga, ali poznanstvo sa kolegama, koji su se školovali sa mnom, a sada i radili, umanjilo je osje?aj usamljenosti u meni. Više nisam slušao u?enje Kur'ana, niti glas majke kako me budi na namaz. Postao sam usamljenik koji živi daleko od porodi?nog okruženja na koje sam navikao.

Moj posao je bio u okviru službe za nadzor puteva i periferije grada. Radio sam na održavanju sigurnosti i nadzora na putevima, a posao je obuhvatao i pružanje pomo?i onima koji je trebaju. Posao nije bio jednoli?an, tako da sam ga obavljao sa ozbiljnoš?u i poletom. Me?utim, to razdoblje moga života je bilo veoma uzburkano zbog mnogo slobodnog vremena, a malo znanja o vjeri, koje bi me spre?avalo da radim stvari nepojmljive za vjernika. Nisam nalazio nikoga da me pomogne u mojoj vjeri, tako da su ?ak i stvari suprotne vjeri za mene bile ispravne. Tome nisu pomagali ni prizori koje sam ?esto vi?ao kao posljedice saobra?ajnih nesre?a, sa mnoštvom ranjenih i poginulih.

Me?utim, jedan dan je bio poseban. U toku rutinskog obilaska, moj kolega i ja stali smo na parkingu auto-puta. Odjednom smo ?uli snažan zvuk sudara. Okrenusmo se i vidjesmo dvije izobli?ene gomile lima, koje su do maloprije bili automobili. Sudar je bio veoma težak, jer su automobili došli iz suprotnih smjerova. Potr?ali smo na mjesto nesre?e, kako bismo izvukli povrije?ene. Sudar je bio toliko strašan da nema rije?i koje bi ga opisale. U jednom automobilu smo pronašli dva muškarca u teškom stanju. Izvukli smo ih iz automobila i položili smo ih na zemlju. Požurili smo do drugog automobila, ali je ve? bilo kasno, jer je voza? umro prije našeg dolaska. Vratismo se do ove dvojice, koji su bili na rubu smrti. Moj kolega ih po?e nagovarati da kažu šehadet: "Recite: "La ilahe illallah... La ilahe illallah...", me?utim, oni po?eše da pjevaju. Stao sam zaprepašten od prizora koji sam posmatrao. Moj kolega je, za razliku od mene, znao znakove smrti, koji su na ovoj dvojici bili o?iti, tako da nije prestao da ih nagovara da izgovore šehadet. Ja sam sve to posmatrao bez glasa, ne vjeruju?i svojim o?ima. Nikada u životu nisam vidio sli?an prizor, niti sam vidio ljude da umiru na ovakav na?in. Moj kolega je i dalje pokušavao da ih nagovori da kažu šehadet, ali su oni uprkos njemu nastavili da pjevaju. Njegov trud je bio uzalud. Polahko su se glasovi stišavali. Ubrzo umuknu jedan, a nedugo zatim i drugi.

Potpuna tišina. Napustili su dunjaluk. Ponijeli smo ih do našeg automobila. Neko vrijeme smo se vozili u potpunoj tišini. Moj kolega prekinu tišinu, spominju?i mi smrt i napuštanje ovog svijeta. ?ovjekov život se završava ili sa dobrom ili sa zlom, i taj kraj ukazuje na djela koja je ?ovjek ve?inom ?inio na dunjaluku. Spomenuo mi je mnoge pri?e koje se prenose u islamskim knjigama, a sve to je upotpunjavala ?injenica da iza nas leže mrtvaci. Pobojao sam se smrti, uzimaju?i pouku iz njegova govora. I tog dana sam klanjao namaz sa srcem punim straha. Me?utim, kako su dani prolazili, postepeno sam zaboravljao taj prizor. Po?eo sam se vra?ati u svoje prijašnje stanje i kao da nikada nisam vidio ona dva ?ovjeka, niti ono šta se desilo sa njima, ali i pored moga zaborava, po?eo sam zazirati od muzike i pjesama, ne poklanjaju?i im pažnju kao prije. Ipak je ostalo nekog traga od moga slušanja ta dva umiru?a ?ovjeka kako pjevaju.

***

Nakon više od šest mjeseci poslije tog doga?aja, desila se neobi?na saobra?ajna nesre?a. ?ovjek je vozio svoj automobil normalno, ali odjednom mu je pukla guma. To se desilo u jednom tunelu na domaku grada. Izašao je iz automobila i otišao do prtljažnika, kako bi uzeo rezervnu gumu i popravio kvar. U tom trenutku, neo?ekivano se pojavi drugi automobil i udari ga. ?ovjek pade ozbiljno povrije?en. Moj novi kolega i ja pritr?asmo i ponesosmo ga prema našem automobilu. Bio je to vrlo mlad ?ovjek. Iz njegovog izgleda se moglo zaklju?iti da je vjernik. Dok smo ga nosili, ?uli smo ga kako nešto mrmlja, ali pošto smo žurili nose?i ga, nismo mogli razabrati njegove rije?i. Me?utim, kada smo ga položili u automobil i krenuli, ?uli smo jasan glas. U?io je Kur'an, divnim glasom. Subhanallah! Niko ne bi rekao da je ovaj ?ovjek povrije?en. Odje?a mu je natopljena krvlju, kosti su mu polomljene i nalazio se na rubu smrti, me?utim, i pred svega toga, on nastavlja u?iti Kur'an prelijepim glasom. U životu nisam ?uo u?enje poput toga. Dok smo ga nosili, govorio sam sebi da ?u ga pokušati nagovoriti da izgovori šehadet, jer sam vidio u kakvom je stanju, ali sada, ja i moj kolega prepustišmo se tom milom glasu, ne govore?i ni rije?i. Osje?ao sam kako mi se koža ježi od miline njegova u?enja. Odjednom nastade tišina. Okrenuh se nazad i vidjeh ga kako je podigao kažiprst, svjedo?e?i da nema boga osim Allaha, a zatim mu glava klonu na prsa. Sko?io sam do njega i dodirnuo mu ruku... srce... dah... ništa. Duša mu je napustila tijelo.

Gledaju?i u njega, suza mi skliznu iz oka. Okrenuo sam se kolegi i pokušavaju?i da sakrijem svoje suze, obavijestih ga da je mladi? umro. Moj kolega zaplaka, a i ja više nisam mogao zaustaviti suze. Atmosfera u automobilu posta veoma tužna.

Kada smo došli u bolnicu, svakome koga bi sreli ispri?ali smo mladi?evu pri?u. Uticaj te pri?e je bio o?it, što se vidjelo u o?ima mnogih. Jedan ?ovjek je, nakon što je ?uo šta se desilo, otišao do mladi?a i poljubio ga u ?elo. Mnogi su odlu?ili da sa?ekaju, kako bi saznali kada ?e se klanjati dženaza, kako bi mogli da prisustvuju. Jedan bolni?ki službenik je nazvao ku?u preminulog. Sa druge strane se javi njegov brat. Rekao je o njemu: "Svakog ponedjeljka je išao u posjetu svojoj nani na selo... Pomagao je udovice, jetime i siromahe... ?itavo selo ga je poznavalo, jer im je donosio islamske knjige i kasete... Njegov automobil je uvijek bio pun riže i še?era, koje je dijelio potrebnima... Nije zaboravljao ni slatkiše, kojim bi razveseljavao djecu, mnogi su ga odgovarali od toga, spominju?i daljinu puta... Ali on bi im odgovarao da se od dugog puta okoristi u?enjem i ponavljanjem Kur'ana, slušanjem kaseta sa islamskim predavanjima, a i da za svaki korak koji na?ini, o?ekuje nagradu kod Allaha.”

Sutradan je mesdžid bio prepun. Klanjao sam mu dženazu sa ostalim muslimanima. Nakon dženaze, prenesosmo ga na ramenima do mezarja i spustismo ga u kabur. Okrenuli su njegovo lice Kibli... U ime Allaha i u miletu Allahova Poslanika. Po?eli smo bacati na njega zemlju. Imam re?e: "Tražite u?vrš?enje za svoga brata, jer ga sada ispituju... Suo?io se sa prvim danom Ahireta.” A ja, kao da sam se suo?io sa prvim danom dunjaluka. Pokajao sam se za ono što sam prije ?inio i nadam se da ?e mi Allah oprostiti ono što je bilo. Molim Ga da me u?vrsti na pokornosti i da moj život završi dobrim. Molim Ga da u?ini moj kabur, kao i kabur svakog muslimana, baštom od džennetskih baš?i.

Kaže Aiša, r.a.: "Poslanik, s.a.v.s., bi ?esto govorio: "O Ti Koji okre?eš srca, u?vrsti moje srce u pokornosti Tebi." (A u rivajetu: "U?vrsti moje srce u Tvojoj vjeri.")

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites