Ovaj tekst smo preuzeli sa web portala www.minber.ba

Nakon što sam pro?itao ovaj tekst nisam mogao a da ga ne objavim na našoj stranici i da tako omogu?im da što ve?i broj sestara pro?ita ovaj tekst koji je tako fino napisao brat Aid, molim Allaha da ga nagradi najve?om nagradom, jer ovaj tekst zaista pokazuje kako je Allah dž.š uzdigao ženu sa islamom i dao joj po?asno mjesto dok je ponizio one one koji se suprostavljaju islamskim principima, a što je još žalosnije one i ne vide da su ponižene, molim ALlaha da ih uputi napravi put i da spoznaju vrijednosti islamskog života, amin. administracija

Dok sam u ranim jutarnjim satima odlazio na posao, susreo sam ženu koja je u naru?ju nosila svoje

dvogodišnje dijete. Valjda ga nosi na ?uvanje. Dijete je bilo umotano u deku i još je ?vrsto spavalo. Vani je bilo jako hladno. Žena je kora?ala žurno, ali teško i mrzovoljno. Radi u mini marketu u blizini moje ku?e. Žuri na posao. Prosje?no radi desetak sati dnevno, a kada želi slobodan dan, onda ga unaprijed mora naraditi na na?in da zamjeni kolegicu i jedan ?itav dan radi skoro punih petnaest sati. Šef je dobar i velikodušan, pa ve?inom to odobri, samo se mora upitati u vrijeme kad je dobre volje. U suprotnom galami, vi?e a ponekad i psuje. Ma nema veze. Sve to ide u opis radnog mjesta. Njena plata je oko 500 km. ?uvanje djeteta plati 150 km, 150 km joj ode na njene i muževe cigarete, a skoro ?itav ostatak za ratu mikro kredita kojeg su podigli prošlog ljeta kako bi otišli na more. Sjetio sam se svoje jadne, nezaposlene supruge, koja ve?inu dana provodi u ku?i kod djece. Imaju?i u vidu da ne radi, i da ne mora ujutro rano na posao, uskra?eno joj je redovno uživanje u svježem jutarnjem zraku. Ona svoju djecu ne mora nositi na ?uvanje. ?uva ih sama. Kako grozno i nazadno. Odspava dokle želi, a onda ustane. Slijedi doru?ak, kahva, pospremanje po ku?i... Strašno. Ne mora ni slušati gun?anje mrzovoljnog šefa, niti provokacije bezobraznih potroša?a. Jadnica. Nikada svome slušnom aparatu ne?e priuštiti luksuz percipiranja masnih psovki, galame i omalovažavanja, a njen organizam teško da ?e tim povodom osjetiti blagodarni u?inak nekog antidepresiva. Sirotica.

Moja supruga nema ni tu privilegiju da se odmara od vlastite djece. ?itav dan mora brinuti o njima te nadzirati njihovo ponašanje. Jadnica. Žena koju sam spomenuo je sretnica. Svaki dan u prosjeku po deset sati ne vidi svoga dvogodišnjeg sin?i?a. Ne mora slušati njegov pla? i dosadno dozivanje mama, mama... Ne mora ga ljubakati, maziti, tepati mu i govoriti toliko dosadne i olinjale re?enice koje brižne mame ve? generacijama govore svojoj djeci: lutko moja, še?eru moj, dušo moja... Sretnica. Ne mora ga ?ak ni presvla?iti u tih desetak sati. Divota. Neka to radi žena koja je za to pla?ena. Ona ?e to svakako uraditi bolje i s mnogo više pažnje od njegove mame.

A kada njen sin poraste i po?e u školu, ne?e morati gubiti sate i dane pojašnjavaju?i mu kako se piše i ?ita, kako se sabira i oduzima, i ne?e morati pregledati kako je uradio tu dosadnu doma?u zada?u. Sve to ?e umjesto nje obavljati neko drugi. Ona ?e uživati u svome poslu. Usluživati ?e mušterije raznih profila, redati artikle i ?istiti market, nositi male vre?e brašna od 25 kg, a uz pomo? kolegice i vre?e še?era od 50 kg. Šef je dobar i pažljiv pa je priprijetio da nijedna radnica ne smije sama nositi vre?u od 50 kg. Ipak, ki?ma je osjetljiva a davanje bolovanja radnicima mu baš ne ide u prilog. Tržište rada je nemilosrdno. A i država ho?e svoje... Uz sve to, ova radnica ?e razmišljati o tome kako je sretna što ima svoj lijepi posao i što ne gubi vrijeme u?e?i i paze?i vlastito dijete. A moja žena? Jadnica. Ona svakom djetetu mora pomagati pri pisanju doma?e zada?e, spremati im sendvi?e, pratiti ih u školu, strpljivo podnositi njihove zagrljaje i poljupce pri odlasku...  Katastrofa. Ima gotovo trideset godina, a još s djecom ponavlja tablicu množenja.

I kada je hrana u pitanju, žena iz marketa je opet u velikoj prednosti. Nakon deset dugih sati provedenih na nogama, iz marketa ku?i za ve?eru ponese paštete, salame i ve? otvrdnulih kifli. Šef ih radnicama daje upola cijene, jer ih sutra ionako niko ne?e kupiti. (Ponekad ih baca, a ponekad prera?uje u krušne mrvice) Divota. Ova žena skoro nikada ne mora kuhati, niti u ljetnim danima kuhanjem zagrijavati ionako sparan stan. S mužem koji je umoran došao s posla ?e nave?e namazati jednu ili dvije kifle s paštetom na akciji (jer joj uskoro istje?e rok) te ih u slast pojesti. Na sli?an na?in ?e doru?kovati, a suhi obrok jede i na poslu u vrijeme ru?ka. Predivno. Moja jadna supruga mora praviti jelo. Skoro svaki dan. Kuhati ?orbe, razvijati pite, praviti doma?e kola?e koji se ne isplate. Jadnica. Ni ja ni ona nemamo ?esto priliku uživati i ?arima suhomesnatih proizvoda. A tako su zdravi, ukusni, jeftini, primamljivi...

A kada do?e godišnji odmor koji traje ?itavih petnaestak dana, spomenuta žena opet uživa. Muža ionako ve? godinama vi?a jednom dnevno, nekad ujutro, a nekad nave?e, zavisno od smjena u kojima rade tako da joj uop?e ne nedostaje kada ga nema, ?ak štaviše, uživa bez njega. Dosadan joj je. Gotovo da ga više ni ne poznaje. Skoro pa su stranci. Na godišnjem odmoru on više vremena provodi sa svojom ekipom u obližnjem kafi?u nego s njom i djetetom. Gledaju utakmice na velikom plazma ekranu. Moja žena je opet zakinuta. Na godišnjem joj dosa?ujem više nego ina?e. Ve?inom sam u ku?i cijeli dan i umjesto dotadašnjih jedne ili dvije kahve koje smo pili zajedno, sada ih ispijamo po nekoliko. Dosa?ujem joj i previše. O fudbalu ne znam gotovo ništa. Svjetsko prvenstvo je bilo i prošlo, a ja nisam pogledao niti jednu jedinu utakmicu. Strašno. Moja supruga se vjerovatno to stidi i priznati. Ne može se uklju?iti u pri?u poznanica koje s oduševljenjem pri?aju kako im muževi svakodnevno po nekoliko sati gledaju utakmice, a one tada za sebe i djecu imaju svo vrijeme ovog svijeta. Jadna moja žena...

Žene koje nisu zaposlene i koje po mjerilima modernog doba nisu emancipirane, pored nabrojanih, uskra?ene su za još stotine vrsta raznih duševnih i fizi?kih uživanja i privilegija koje im pruža savremeni društveni poredak. Jadnice jadne. Na svu sre?u, moja žena još uvijek nije svjesna svih blagodati u kojima žive milioni emancipiranih žena diljem svijeta, koje rade i zara?uju, koje ne robuju ku?i ali robuju poslu, koje odbijaju da im šefira muž ali prihva?aju da im šefiraju direktori, poslovo?e i drugi razni poslodavci. Za?udo, ona je vrlo zadovoljna životom kojeg živi. Jadnica. Dok god bude u zatvoru svoje ku?e optere?ena obavezama koje su joj kao majci i supruzi stavljene na teret, društvo ?e biti zakinuto za još jednu od mnogobrojnih modernih žena koje su zarad ženske emancipacije i potpune ravnopravnosti me?u spolovima bile spremne da dignu svoj glas (i pokažu stas!), te muškom šovinizmu i konzervativnim pogledima na svijet jasno i glasno kažu: ne! Jadna moja žena. Uop?e nije svjesna šta sve propušta, ali sve dok je tako, ja ?u imati suprugu a moja djeca majku. Jadni smo i ja i moja djeca kad nam supruga – majka nije emancipirana. A jadna i ona. Jadna. A žena iz marketa i milioni sli?ni njoj? Blago li se njima! Emancipirane, slobodne, zaposlene, ni?im sputane... Imaju svoj posao i svoj dinar. Svoj život dišu punim plu?ima. Toliko duboko da su se skoro ugušile. Sretnice...
 

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites