Piše: Mr. Semir Imamovi?/ Saff.ba

Post Dana ašure ustanovio je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odmah po dolasku u Medinu, nakon što je iz razgovora sa Jevrejima, koji su postili Ašuru, saznao da je, na taj dan, Allah, dželle šenuhu, spasio Mus?a, ‘alejhi selam, od faraona i njegove vojske, obrazloživši to ?injenicom da su ”muslimani (kao autenti?ni baštinici poslani?ke tradicije) pre?i Musau od jevreja (koji su njegov vjerozakon u mnogome izmjenili, oskvrnuli i prilagodili ga svojim prohtjevima).” (Tj. mi smo pre?i da, postom i zahvalom Allahu, dželle šenuhu, obilježimo dan u kojem je spašen jedan od ulu-l-azm-odlu?nih Poslanika). Sve do propisivanja ramazanskog posta, post Ašure je bio farz (stroga vjerska dužnost), a nakon što je islamski ummet po?astvovan ramazanom, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je svakom pojedincu prepustio da sam odlu?i ho?e li taj dan postiti ili ne, ali je jasno naglasio ”da post Ašure briše grijehe po?injene u prethodnoj godini.”

To je jedina istina o ovom mubarek (blagoslovljenom) danu, u koju je obaveza vjerovati i u skladu s njom djelovati. Stavljanje Ašure u bilo koji drugi kontekst (oplakivanje smrti Poslanikovog unuka, Husejna, radijallahu ‘anhu), za kojeg ne postoji validno šerijatsko obrazloženje i argumentacija, je, sa stanovišta islamske akaidske i pravne nauke, neprihvatljivo i neodrživo, makar se radilo o izražavanju ljubavi prema Poslanikovoj užoj porodici (ehlu-l-bejt), pa i prema samom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kroz posebne ceremonije i rituale. To su nam svojom praksom potvrdili poslanikovi najbliži i najvjerniji ashabi i njegovi duhovni i svjetovni nasljednici, el-hulefai-r-rašidun (pravovjerne halife), koji i pored beskrajne ljubavi i poštovanja koje su gajili prema Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nisu posebno obilježavali dan u kojem je umro njihov habib-miljenik, u?itelj i najve?i ?ovjek, koji je ikada hodio zemljom.

Zar bi ashabi, koji su, doslovno, slijedili svaki njegov korak, brižno slušali svaku njegovu rije? i sprovodili je u praksu, uživali u svakom trenutku provedenom u njegovom prisustvu, nestrpljivo ?ekali da se iz pustinje pojavi beduin i pita ga o onome o ?emu ga oni nisu ”smjeli” (iz strahopoštovanja i stida) pitati i voljeli ga više nego što vole sebe, svoju djecu i žene, propustili takvo dobro – da mu se, na prikladan na?in, onako kako dolikuje velikanima njegovog kova, makar simboli?nim okupljanjem u njegovoj džamiji, i kratkim podsje?anjem na njegov lik i djelo, zahvale na svemu što je uradio za islam, muslimane i ?ovje?anstvo u cjelini. Zato postoji samo jedno obrazloženje: kao dobri poznavaoci i tuma?i Allahove knjige i poslani?ke tradicije, bili su svjesni da se poštovanje prema Poslaniku, njegovom liku i djelu, može jedino iskazati na propisan na?in i u okvirima koje je zacrtao njegov i njihov Gospodar i Zakonodavac, Allah, dželle šenuhu. Kur'an i Sunnet, ne samo da ne podsti?u i ne afirmišu oplakivanje i žalost za umrlim (poslanicima, dobrim ljudima, roditeljima, bližom rodbinom), nego naprotiv najstrožije osu?uju takvu praksu a njenim poklonicima i zagovornicima, negiraju pripadnost islamskom ummetu, u mjeri koliko je ta praksa popra?ena unutarnjim ubje?enjem i vjerovanjem.

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u tom smislu, kaže: ”Nije od nas (ne pripada nam) onaj ko se (zbog žalosti za umrlim) udara po licu, trga sa sebe odje?u i kuka i nari?e kao što to pagani rade.” (Hadis su zabilježili Buharija i Muslim). Ašura, kao i drugi odabrani dani i no?i u godini, svoju vrijednost (blagoslovljenost) crpe iz autenti?nih zakonskih tekstova, u kojima je eksplicitno naglašena njihova odabranost (vrijednost ‘ibadeta u njima), i niko nema pravo, ma ko on bio, mijenjati i prekrajati tu ?injenicu, u korist svojih mezhepskih, sektaških i ideoloških svjetonazora, a naro?ito ne svjetonazora koji se u osnovi kose sa doktrinom ?istog tevhida (iskrene vjere u Jednog Boga). Kada sam prije nekoliko dana, u?estvuju?i u jednoj raspravi na internetu o razli?itim pristupima Ašuri, napisao da se ljubav prema Husejnu, radijallahu ‘anhu, i ehlu-l-bejtu ne može manifestirati na na?in koji je suprotan islamskim doktrinarnim, pravnim i moralno-eti?kim normama (samoozlje?ivanjem, samokožanjavanjem, naricanjem i oplakivanjem), jedan od u?esnika u raspravi, pokušavaju?i po svaku cijenu braniti takvu praksu, mi je odgovorio: ”Vjerovatno su Husejn i ehlu-l-bejt, zbog njihove važnosti i bliskosti sa Poslanikom, izuzetak iz ovog pravila.”!

To me podsjetilo na jednu predaju u kojoj se navodi da je sin jednog uglednog ashaba došao, sav radostan i ushi?en, svome ocu, i pohvalio mu se kako provodi vrijeme sa ljudima, koji, kada u?e Kur'an, padaju u nesvjest od skrušenosti i bogobojaznosti, našta mu je on mudro kazao: ”Sine moj, ja sam imao priliku družiti se sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Ebu-Bekrom i Omerom, radijallahu ‘anhuma, i slušati njihovo u?enje Kur'ana, a nikoga od njih nisam vidio da, dok u?i Kur'an, pada u nesvjest, ili nešto sli?no tome. Nego, kloni se ti tih ljudi.” Dakle, istina i dobro je u slije?enju Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih pravovjernih halifa (Ebu-Bekra, Omera, Osmana i ‘Alije), ma koliko nam to nekada djelovalo pojednostavljeno i strogo, a zlo je u slije?enju vlastitih uvjerenja i razumijevanja šerijatskih propisa, ljudskih hirova (prohtijeva) i narodne tradicije (koja je u koliziji sa šerijatskim propisima), ma koliko nam se to, u datom trenutku, ?inilo logi?nim i prihvatljivim. Nije li nas ovom rezonu, upravo nau?io, Husejnov otac, i veliki poznavalac Poslanikovog Sunneta, Alija, radijallahu ‘anhu, kada je rekao: ”Da se vjerski propisi ustanovljavaju (izvode) racionalnim promišljanjem i zaklju?ivanjem, bilo bi logi?nije da se mesh uzima po donjem a ne po gornjem dijelu mestvi, ali ja sam vidio Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako potire gornji dio mestvi.”

”Izuzimanje jedinke iz op?eg šerijatskog propisa”, rekao sam mu, ”je šerijatsko-pravna kategorija za koju mora postojati jasno utemeljenje u zakonskom tekstu, a koliko mi je poznato takav izuzetak ne postoji, tako da ostaje primjena gornjeg hadisa na sve situcije i slu?ajeve.” Osim toga, zar Husejn, radijallahu ‘anhu, i ?asna porodica kojoj je pripadao, nisu najpre?i da ih se sje?amo dostojanstveno, onako kako to prili?i poslanikovom rodu, i u skladu sa propisima, a ne udaranjem lancima i otvaranjem krvi na tijelu? Ljubav prema Husejnu, radijallahu ‘anhu, i njegovoj ?asnoj porodici, je vjerski imperativ, neupitna istina i Allahu drago djelo, i upravo zbog toga bi je, u potpunosti, trebalo izvu?i iz konteksta Ašure, ljudskih ceremonija i rituala, jer joj to, osim što nema nikakvog uporišta u vjeri, samo umanjuje vrjednost, spušta deredžu i lišava smisla, zbog kojeg je i ustanovljena. Allahu moj u?ini nas od onih koji iskreno vole ehlu-l-bejt i slijede put Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Ebu-Bekra, Omera, Osmana, Alije, Muavije, Hasana i Husejna, radijallahu ‘anhum edžmein.

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites