Sultan Sulejman i starica
Sultan Sulejman, jedan od najmo?nijih Osmanlijskih sultana , elio je da sagradi najve?u i najljepu damiju, kakvu niko nikada do tada nije sagradio, kako to i dolikuje njegovoj slavi i njegovom imenu. to je naumio, to je i u?inio.
Izabrao je najljepe mjesto u cijelom Carigradu i, po?eo graditi veliku damuju sa ?etiri minareta. Nazvana je njegovim imenom, Sulejmanija damija..
Pri?a se kako je sultan Sulejman naao najbolje graditelje i sve ih uredno pla?ao, ?ak i vie nego to su traili, kako bi imao to vie sevaba od ovoga hairli djela. ?esto je i sam u?estvovao u gradnji damije. Danima je nadgledao majstore kako rade, a znao je i sam nositi teko kamenje koje je ugra?ivano u zidove damije. Taman kada je damija bila gotova i, kada ?e ?etiri mujezina sa ?etiri minareta prou?iti prvi sabahski ezan i oglasiti poziv na sabah-namaz, sanja on te no?i kako od svoga hajrata ima samo polovicu sevaba. Trgne se sultan, za?u?en i pomalo ljut, i tako do?eka zoru i prvi ezan. ?im se malo razdani, naredi on da se sazovu njegovi veziri i naju?eniji ljudi kako bi se s njima posavjetovao. Kada sultan ispri?a svoj san, oni mu rekoe da u gradnji damije, zasigurno ima jo neko udjela. Sultan posla svoje glasnike da se raspitaju je li ko mimo njegova znanja neto pla?ao ili darivao za gradnju damije. Tek nakon nekoliko dana, dovedoe pred sultana jednu skromnu staricu. Objasnie mu da ona ivi sama u jednoj tronoj ku?ici, i da se prehranjuje tako to svaki dan prosi po carigradskim ulicama.
- Pa zato ste mi, onda, doveli ovu staricu? - upita sultan.
- ?estiti padiahu, ona kae da je jednoga dana, kada je vidjela da se pravi nova damija, kupila dvije-tri kile kre?a i ubacila ih u carsku kre?anu, eto, zato smo je doveli - rekoe njegovi straari.
- A, od ?ega ivi, ?estita starice? - blago je upita sultan.
- Od Allahove milosti, i milostinje dobrih ljudi - maj?inskim glasom re?e starica.
- A koliko si ubacila kre?a u carsku kre?anu? - ponovo ?e sultan.
- Eh kad bi ja to znala, plemeniti gospodaru. Bila su tri grumena, a svaki je mog'o biti ve?i od dvije ljudske ake kad se ovako sastave.
Sultan ustade, proeta malo po svojoj carskoj odaji, pa strogim glasom naredi svojim straarima da mu odmah donesu tri kese zlata. Kada se sluge vratie, sultan pri?e starici, prui joj tri kese dukata i tiho re?e:
- Uzmi ovo, od mene na dar. Od danas vie nema potrebu da prosi.
Starica podie o?i, blago ga pomilova svojim pogledom i, tiho re?e:
- Plemeniti padiahu, neka ti Allah podari svako dobro i jo vie blaga, ali nema bogastva na ovome svijetu za koje bi ja prodala svoj hajrat. Zar ti ne zna da Allah nagra?uje prema nijjetu i uloenom trudu. Insan treba da se trudi onoliko koliko je to u njegovoj mo?i. Ja sam dala koliko sam mogla i imala , a i ti si. Zato nas je Allah nagradio isto.
Sultan obori glavu i duboko uzdahnu. Toga dana, dugo je stajao sam pored prozora zagledan u prelijepu damiju. Na mjestu gdje je bila starica, i dalje su stajale su kese dukata.
Muhammed sallallahua lejhi ve sellem je rekao:
Ko sagradi damiju, makar tako malehnu kao to je pti?ije gnijezdo, Allah ?e mu sagraditi ku?u u Dennetu.
< « | » > |
---|