Zapisiva?i sudbine
Nekada davno u Horasanu ivio je bogati vladar. Zaputivi se u posjetu prijatelju trgovcu u Tbilisi, odlu?io je da zano?i u podnoju planine. Bas tada za?u neke ?udne zvuke.
Razgledaju?i tako, ugledao je ulaz u pe?inu iza stijene pored koje je odlu?io da zano?i. Pomislivi da neko razgovara, uao je u pe?inu. Unutra je vidio grupu ljudi kako se etkaju sa knjigama u rukama, malo ?itaju i me?usobno razgovaraju, i drugu grupu kako zapisuju njihove rije?i:
Ko ste vi i ta radite ovdje?
Ej putni?e, iz knjiga koje vidi u naim rukama ?itamo ivote onih koji su su?eni jedni drugima, a druge koje vidi zapisuju sudbine novoro?en?adi i imena njihovih budu?ih ivotnih saputnika.
Hmmmm. Mogu li vas upitati, za nekoliko dana i ja ?u postati otac, pa me zanima ko mu/joj je su?en?
Ah da, evo ovdje i zapisujemo, dobi?ete k?erkicu. Mladi? za koga ?e se udati rodi?e se za 7 dana, kao sin slukinje trgovca kome idete u posjetu.
Vladar je molio:
Promijenite to, da?u vam sve moje blago, ne udajite moju k?erku za slugu.
Dragi na gostu, mi ovdje ne odre?ujemo sudbinu, samo zapisujemo ono to je sudbinom odre?eno.
Vladar se izbezumio. Brzo je istr?ao ako ste vi zapisali , a ja ?u sprije?iti rekavi, uzjahao je konja i stigao u Tbilisi. Zajedno s prijateljem tri dana se smijao i zabavljao uz jelo i pi?e. Za to vrijeme vladar je promatrao slukinju. Tre?eg dana uve?e obratio se svom prijatelju trgovcu:
Dragi prijatelju rekao je, moja supruga traila je od mene slukinju. Opisala ju je ba onako kakva je slukinja u vaoj ku?i. Ho?e li mi je pokloniti?
Dobro, ali naa slukinja je kao to vidite u drugom stanju, ne?e Vam ba biti od koristi.
U redu, ali i mi ?emo uskoro dobiti dijete, moe nam pomo?i u dojenju, a i u sluenju.
U redu, kad je ve? tako!
Vladar je zajedno sa slukinjom krenuo na put. Prelaze?i preko jednog mosta, zario je ma? u srce te jadnice i bacio je u rijeku. Ali, prije nego je izahnula, rastavljaju?i se s duom, rodila je i ostavila dijete na travu koja je visila sa obale. Nedugo zatim, medvjedica je sa svojim medvjedi?ima dola do rijeke s namjerom da se napoje i ?ula dijete kako pla?e. Uzela je dijete i donijela u jazbinu gdje ga je hranila i podizala. Kada je dijete napunilo tri godine, trgovac je doao u to podru?je da lovi. Prolaze?i tako pored medvje?eg gnijezda, ugledao je dijete i uhvatio ga i odveo ku?i. Dijete se vremenom pripitomilo i prilagodilo.
Nakon nekog vremena vladar iz Horasana sjetio se svog starog prijatelja i ponovo mu doao u posjetu. Zaprepastio se kada se u ku?i svog prijatelja trgovca sreo sa mladi?em. Nekoliko dana ga je promatrao, svidjeli su mu se pokreti, ponaanje i pri?anje i pomislio je da bi bio dobra prilika za njegovu k?erku. Upitao je svog prijatelja:
Dragi prijatelju, poznajemo se toliko godina, a nisam znao da ima sina; Hvala Bogu ba lijepo je odgojen, ko je ovaj mladi??
Nakon to je trgovac ispri?ao o dje?akovoj sudbini, vladar iz Horasana sjetio se doga?aja od prije mnogo godina. Izra?unavi mladi?evu dob, shvatio je da je to sin slukinje koju je ubio. Sjetio se i razgovora sa zapisiva?ima sudbine iz pe?ine. To ve?e skovao je plan. Ujutro, za vrijeme doru?ka rekao je svom prijatelju trgovcu:
Dragi prijatelju, moram poslati obavijest porodici, napisa?u pismo a neka ga mladi? odnese!
Doma?in je prihvatio. Mladi? je jahao tri dana i tri no?i te stigao u konak vladara iz Horasana u pono? i uao u avliju, ali da ne bi nikoga budio privezao je konja za jedno deblo i zaspao. Slu?ajno, narednog jutra prije svih iz ku?e je izala vladareva k?erka. Primijetila je mladi?a. Onog trena kada ga je vidjela, zaljubila se. Da bi ga bolje osmotrila pribliila se i ugledala pismo koje samo to nije palo iz turbana. Uzela je pismo i prepoznala o?ev rukopis. Boje?i se stranih vijesti otvorila ga je i pro?itala. Pisala je samo jedna re?enica:
Mladi?a koji je donio ovo pismo odmah uhvatite i ubijte, zakopajte ga tajno. Vidimo se za deset dana.
Djevojka pomisli, ta moe biti loe u ovom lijepom licu, a sve vie je ostajala bez rije?i i odmah potr?a u ku?u, uze pisaljku i papir.
Vjen?ajte moju k?erku za mladi?a koji je donio ovo pismo, kada do?em za deset dana neka me do?eka svadba.
PoslijeEj ?itao?e poslije je lako; ne zaboravi da postoji sudbina i niko ne moe unititi ono to zapisiva?i sudbine zapiu.
Izvor: ?asopis Zaman
< « | » > |
---|