Billalov zadnji ezan
Dok je jahao prema Medini, srce mu je jo uvijek bilo ustreptalo, puno uzburkanih osje?anja. Poslanikov glas iz sna od prije nekoliko no?i jo je je?ao u njegovim uima i odjekivao mu u grudima; i ponavljao se, kao um vode. ta je to s tobom, Bilale, govorio je glas, njegov glas, s jasnim izgovorom svakoga slova. Zar si me zaboravio, Bilale! Zato mi te nema u posjetu?!
Glas je u njemu pobudio sve to je godinama drao priguenim u sebi. Oivio je brojne trenutke provedene s voljenim Poslanikom, i u njemu ubio elju da razgovara sa bilo kim drugim. Zato se odmah dao na put i krenuo prema Medini, da posjeti Poslanika. Jahao je u tiini, zaustavljaju?i se tek ponekad, da se ivotinja odmori i predahne.
Uspomene su bile sve ivlje i ivlje, nahr?ale su sa svih strana i javljale se u sve ivljim bojama. Sjetio se kako je me?u prvima primio islam, kako ga je Ebu Bekr oslobodio ropstva i u?inio ga slobodnim ?ovjekom Sjetio se kako ga je do?ekao Poslanik, na nogama, kao da je bio princ, kako ga je privio uzase i potapao po ple?ima, kako je u tim trenucima bio ponosan, kao nikad prije, kako je zadivljeno gledao u lice Odabranikovo i kroz suze upijao svaku njegovu crtu
Sjetio se kad mu je Poslanik prvi put rekao: Hajde, Bilale, prou?i nam ezan, obraduj nas namazom! Pred njim se otvori taj prizor: stoji on na zidu i izgovara snano: Allahu ekber, Allahu ekber.. Te rije?i prvi put odjekuju Medinom i njega obuzima naro?ito osje?anje. Njegov glas iri se uokolo, ispunjava ?itav predio, a sa svih strana prilaze ljudi, mukarci i ene, odazivaju se njegovom pozivu i hrle prema damiji. On, Bilal ibn Rebbah, doju?eranji crni rob, porijeklom iz Abesinije, sada izvrava Poslanikovu zapovijed i njegovu zovu svi se odazivaju On, Bilal, Poslanikov je mujezin!
Bilale, upitao ga je Poslanik kada se vratio sa svog mirada, kad mi je pokazan Dennet, ja sam te vidio tamo reci mi ?ime si to zasluio?! Eh, Poslani?e, odgovarao je on, snebivaju?i se. Ako nisam time to nikada nisam uzeo abdest, a da nisam klanjao i dva rekata namaza, onda ne znam ?ime sam zasluio!
Opet se osmjehnu u sebi i lice mu prekri stid, ba kao i onda.
Uspomene su nadirale sve snanije, poput bujice, i huktale u njemu. Do?e i on?, teka, i vidje sebe: stoji pred Poslanikovim mrtvim tijelom, gleda ga i ne moe odvojiti svoj pogled od njega. Kako si divan i veli?anstven, i u ivotu i u smrti!, govori mu srce, oprataju?i se od onog kome se odazvao iskreno i u potpunosti.
Iziao je iz odaje, misle?i da se tuga ?itavog svijeta slila u njegovo srce! Kad je dolo vrijeme namaza, iziao je i opet zau?io: Allahu ekber, Allahu ekber!, ali kad je trebao izgovoriti: Ehedu enne Muhammeden resulullah, dah ga je izdao i glas mu utihnuo U toj tiini ?uo je samo jecaje ljudi oko sebe. Nakon tog ezana srce se zareklo: vie nikada ne?u prou?iti ezan! Ja, Bilal ibn Rebah, samo sam Poslanikov mujezin!
*****
Iao je prema Medini tiho, sam samcat, njiu?i se na devinim le?ima poput sasuene biljke. Tek u rijetkim trenucima zapaao je da mu je koulja na prsima sva natopljena suzama.
Sje?ao se kako se, nakon Poslanikove denaze, uklju?io u muslimansku vojsku i s njom krenuo prema Siriji. Nije mogao podnijeti da u Poslanikovom gradu bude bez Poslanika, da prolazi istim onim putevima kojima je prolazio sa njim, da gleda ista ona mjesta elio je oti?i daleko, boriti se da se Poslanikovom u?enju oslobodi put do ljudskih srca i i?ekivati trenutak kad ?e se, tamo sa druge strane, opet susresti sa njim!
ivio je tiho, sa svojim uspomenama. Srce se nije moglo radovati ni?emu drugom. Njegova ena Hinda potivala je njegovu samo?u, i sama ivjela tiho.
Samo je jo jednom prou?io ezan: u Jerusalemu, prvoj Poslanikovoj kibli, kad je s halifom Omerom uao u taj grad. Nije osje?ao da time iznevjerava svoje srce, ono na ta se ono bilo zareklo.
*****
Kad je pred sobom ugledao Medinu, zastao je i gledao, glasno jecaju?i. Deset godina je bilo prolo, deset godina nije bio u njezinoj blizini. A eto tu, u njenim njedrima, lei Poslanik.
Koliko je samo ezana podario tom gradu! Koliko je divnih trenutaka proveo s Poslanikom i njegovim ashabima! Ni sam ne zna kako je doao do damije. Sjahao je, uzeo abdest, i klanjao dva rekata, a onda priao Poslanikovom mezaru.
Es-selamu alejkum, Poslani?e Voljeni moj!
Stajao je pognute glave, a jecaji su bili sve glasniji. Suze su dugo natapale zemlju dok se sje?ao ivota sa Allahovim Poslanikom, njegovih rije?i, pogleda i postupaka.
*****
Utom se ne?ija ruka spusti na njegovo rame. Podie glavu i pogleda: pred njim stajahu Hasan i Husejn, unuci Poslanikovi.
Jesi li ti to, Bilale?, pitao je Hasan, koji je veoma sli?io svome djedu. Jesi li ti, tako ti Allaha! Nismo te vidjeli tako dugo.
Mislio je tu no? provesti tu, pored Poslanikovog mezara, druiti se s Poslanikom. Ali, ne moede odbiti njihovu elju da te ve?eri bude njihov gost.
Kad su, pred sabah, poli u damiju oni ga zamolie da on prou?i ezan. I njegovo srce se opet odazva. Ispe se gore i Medinom se jo jednom prolomi njegov snani glas: Allahu ekber, Allahu ekber
Odjekivalo je na sve strane, zalazilo u sve pore grada, prolazilo kroz zidove ku?a.
Mnogi prepoznae taj glas i hitro krenue prema damiji. Glas je u njima budio uspomene, oivljavao vrijeme koje bijae prolo.
- Allahu ekber, Allahu ekber! Medinom je odzvanjao Bilalov glas i ?itav grad dizao na noge. Jo su se samo ?uli koraci i tiho jecanje ljudi. Svi su urili da vide Bilala ibn Rebaha, Poslanikovog mujezina, koji je u?io svoj zadnji ezan.
Autor: Mr. Mustafa ef. Prlja?a
< « | » > |
---|