Navodi Ibn-Redžeb u biografiji kadije Ebu-Bekra El-Ensarija El-Bezzaza da je rekao: Stanovao sam u blizini Mekke, Allah je sa?uvao. Jednog dana me je spopala nesnosna glad. Nisam imao ništa ?ime bih je odagnao. Izašao sam da tražim hranu, ali bez uspjeha. Umjesto toga prona?oh svilenu kesu zavezanu svilenom vrpcom. Donio sam je ku?i. Kada sam je odvezao našao sam ogrlicu od bisera kakvu do tada nisam nikada vidio. Vratio sam sve kako je i bilo, te izašao da tražim hranu.

Utom ugledah… starijeg ?ovjeka kako doziva: “Onaj ko prona?e zavežljaj koji izgleda tako i tako dobi?e pet stotina zlatnih dinara!”

Rekoh sam sebi: “Ja sam gladan i potreban. Da?u mu zavežljaj i uzeti te dinare kako bi se okoristio njima.” Pozvah tog ?ovjeka svojoj ku?i. Upitah ga o tome kako zavežljaj izgleda? Kako biseri? Koliko ih ima? Kakva je vrpca kojom je vezana kesa? Sve se podudaralo. Izvadio sam zavežljaj i predao mu ga, a on mi dade pet stotina dinara kao obe?anu nagradu. Rekoh mu da je moja obaveza da mu vratim zavežljaj bez da išta od toga uzimam. Re?e mi da moram da uzmem i bio je u tome uporan. I pored toga što nikada nisam bio potrebniji tog novca ja mu rekoh: “Tako mi Onoga osim kojeg drugog boga nema, ne?u da uzimam nagradu ni od koga drugog sem od Allaha.” Nisam prihvatio novac, a starac je izašao i ostavio me.

Nakon što su završili hadžski obredi vratio se u svoju zamlju. Nedugo poslije sam izašao iz Mekke zaplovivši morem. Zahvati me oluja i na?oh se usred ogromnih i jezovitih valova. Polomi se la?a, potopiše se ljudi i njihovi imetci. Allah me ostavi u životu na komadu polomljene la?e kojega su zapljuskuju?i talasi nosili po moru sad lijevo sad desno u meni nepoznatom pravcu, sve dok me ne izbaciše na ostrvo. Na njemu je živio nepismen narod. Sjeo sam u njihovu džamiju i po?eo da u?im Kur’an. Kada me spaziše džematlije, opkoliše me i na ostrvu ne ostade niko a da mi ne re?e: “Podu?i me Kur’anu!” Podu?io sam ih i od toga se dosta okoristih. Zatim u toj džamiji ugledah pocjepan Mushaf. Uzeo sam njegove listove da u?im iz njih.

Upitali su me da li znam da pišem. Rekoh da znam, pa od mene zatražiše da ih podu?im rukopisu. Nakon što sam pristao, doveli su mi svoje dje?ake i mladi?e, pa sam ih podu?avao i od toga stekao veliko dobro. Svidio sam se stanovnicima otoka i u namjeri da me nagovore da ostanem sa njima na ostrvu rekoše: “Kod nas ima jedna djevojka, jetim, a ima i od dunjaluka nešto, pa želimo da je udamo za tebe i da ostaneš da živiš sa nama na ovom ostrvu.”

U po?etku sam odbijao, ali su bili uporni sve dok nisam pristao. Mladu su pripremili za mene i njena rodbina ju je dovela. Sjedila je sa njima, a ja sam na njenom vratu ugledao istu onu ogrlicu koju sam pronašao u Mekki. Zaprepastio sam se i o?i nisam mogao da sklonim sa nje. Mladina rodbina mi to prebaci: “Slomio si srce ovoj sirotici. Ne gledaš u nju ve? samo u njenu ogrlicu. “A ja im na to odgovorih: “Uistinu, ova ogrlica ima svoju pri?u.”

Zatražiše da im je ispri?am, pa kada završih po?eše da uzvikuju: “Allah je najve?i! Hvala Allahu! Slava Njemu pripada!” Njihovi povici su dopirali do svih dijelova ostrva. “Subhanellah, šta vam je?” – ja ih zapitah. Rekoše mi da je starac koji je od mene uzeo ogrlicu u Mekki otac od ove djevojke. Nakon što se vratio sa hadža, ?esto bi ponavljao da nije vidio na Zemlji muslimana kao što je onaj koji mu je u Mekki vratio ogrlicu i Allaha je molio da ga sastavi sa njim kako bi ga oženio svojom k?erkom. Umro je ali je Allah ispunio njegovu molbu da mu se k?erka uda za ?ovjeka koji mu je vratio ogrlicu, to jest za mene.

Sa njom sam bio jedan period i bila je odli?na žena. Rodila mi je dvoje djece. Zatim je umrla, pa neka je na nju Allahova milost. Slavnu ogrlicu smo naslijedili mojih dvoje djece i ja. Zatim su mi djeca pomrla jedno iza drugog, pa sam je naslijedio od njih.

Prodao sam ogrlicu za sto hiljada dinara i evo, nakon podužeg vremena, ovo su ostaci od imetka koji sam dobio od te ogrlice.

Neka se Allah smiluje svima. Onaj ko ostavi nešto radi Allaha, On mu to nadoknadi sa boljim. “…a onome koji se Allaha boji, On ?e izlaz na?i.” (Et-Talak, 2)

“…a onome ko se Allaha boji, On ?e sve što mu treba u?initi dostupnim.” (Et-Talak, 4).

Iz knjige: “Vrtovi pokajnika”, autor: Fehd A. El-Humejd

(akos.ba-n-um.com)

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites