Još uvijek ima zagovornika, osobito starijih generacija, da je batina izašla iz raja i da dijete ne zna šta je disciplina ako ne dobije malo po turu, no sve ih je manje. Ako se pribjegne sili, efekti su trenutni, ali ne i trajni. Dijete koje fizi?ki kažnjavamo svaki put kad nešto skrivi, ne u?imo kako postati dobro i poslušno. Udaranje, šamaranje i batine djeci pokazuju kako je uredu udarati druge kako bi se riješio problem i može ih potaknuti da kažnjavaju druge na isti na?in kako se njih kažnjava. Fizi?ko kažnjavanje sprje?ava odre?ena ponašanja samo na kratko vrijeme.

?ak se i na teško kažnjavanje djeca mogu naviknuti tako da kasnije kažnjavanje nema nikakav utjecaj na njih. Batine s vremenom postaju nedjelotvorne.

Batine u?e djecu strahu, lošoj slici o sebi, osveti i ideji da je uredu tu?i nekoga koga voliš. Batine ne u?e djecu da poštuju pravila, donose mudre odluke, niti da imaju unutarnju kontrolu.

Istraživanja su pokazala (SAD) da je fizi?ko kažnjavanje povezano sa smanjenim kognitivnim razvojem djeteta. Uo?eno je da smanjenje fizi?kog kažnjavanja može rezultirati smanjenjem maloljetni?ke delikvencije i manjim brojem problema u ponašanju odraslih.

Osim toga dokazano je da je fizi?ka kazna vrlo stresna za dijete i da taj stres može trajati godinama. Fizi?ko kažnjavanje smanjuje dje?je povjerenje u roditelje i op?enito u odrasle osobe.
Nikada ne postoji dovoljno razloga za udaranje djeteta. ?ak je i lupanje po turu neprihvatljivo.

Umjesto udaraca probajte neke nove na?ine kako biste djecu nau?ili kako se ponašati. To nije jednostavno kao udaranje. Zato treba vremena i prakse.
Uz strogost i dosljednost, dijete mora osjetiti našu ljubav, izraženu kroz poštovanje njegove li?nosti i nastojanje da mu primjerenim pristupom pomognemo usvojiti pravila ponašanja.

Kako uspješno izgrditi dijete?

Prijekor ne smije trajati duže od jedne minute. Mora se primijeniti odmah po u?injenoj nepodopštini i treba se odnositi samo na tu nepodopštinu. Nakon prijekora treba slijediti emotivno ohrabrenje djeteta.

Da bi prijekor postigao puni u?inak treba se pridržavati nekih pravila:

1. Djetetu treba ta?no re?i zašto ga prekoravamo.
Npr. „Bacio si kamenje na djecu“ To preciziranje je neophodno, jer što je dijete mla?e to lakše i brže zaboravlja što smije, a što ne smije raditi, pa bi moglo i ne shvatiti zašto ga prekoravamo.

2. Važno je ponoviti pravilo ponašanja
Npr. „Rekla sam ti ve? da ne treba bacati kamenje.“ Ne treba nam biti teško to stalno ponavljati, jer pravila ponašanja nisu djetetu uro?ena, nego ih sti?e u?e?i.

3. Kako bi dijete bolje shvatilo našu poruku treba mu u?injeno prikazati kao nešto što je loše najprije za njega, a tek potom za druge.
Npr. „Ako nastaviš bacati kamenje na prijatelje, oni ?e se naljutiti i ne?e se htjeti više igrati s tobom.“ S 2-3 godine dijete sve posmatra kroz svoje potrebe, a teško shvata tu?e. Osim toga nije u stanju sagledati posljedice svoga postupka, pa treba ukazati na njih.

4. Dijete treba prekorit istog trena kad napravi nepodopštinu a ne naknadno.
Npr. „Vidjet ?eš ti kad otac do?e ku?i.“ Dijete, naime, živi u sadašnjem vremenu i teško mu se prebaciti u budu?nost ili prošlost. Njemu je neshvatljivo da ga se kažnjava kad su se stvari ve? smirile i kad se ne sje?a što je skrivilo.

5. Dajemo mu alternativu za njegovo ponašanje.
Npr. „Želiš se igrati s macom? Probaj joj baciti lopticu.“ (Upravo je gnjavilo ma?ku). Djetetu treba dati mogu?nost izbora, a ne mu nešto naprosto zabranit. Nastojimo ga uvjeriti da ne osu?ujemo njega nego loše djelo koje je u?inilo.

6. Pokažimo mu da u njega imamo povjerenja.
Npr. „Znam da si razumio i da slijede?i put to ne?eš uraditi.“ Nastojimo se ne naljutiti ako dijete ubrzo zaboravi što smo mu rekli. Ako zna da imamo u njega povjerenja imat ?e poticaj da se bolje ponaša, kako nas ne bi razo?aralo i iznevjerilo naša o?ekivanja.

Tri reakcije djeteta

„Budeš li se inatio ne?u te više voljeti“ – to je okrutna re?enica koju psiholozi nazivaju tehnikom uskra?ivanja ljubavi. Nekada tome pribjegavamo misle?i da je to jedini na?in da urazumimo dijete. Budimo oprezni. Svi znamo naljutiti se na dijete što ne zna?i da ?emo ga zaista prestati voljeti. Malo dijete, me?utim, to ne zna razlu?iti i može pomisliti da se naša ljubav razbila poput vaze koju je upravo srušilo loptom. Na takvu neopreznu izjavu mogu reagirati na tri na?ina:

1. Postat ?e nesigurni – volimo ih ili ne. To je paraliziraju?i osje?aj koji sprje?ava dijete u u?enju pravila ponašanja jer je obuzeto mišlju kako ?e ponovno zadobiti našu ljubav.
2. Ova reakcija je tipi?na za starije i lukavije dijete. Ono ne?e vjerovati jer zna da ?emo ga ipak voljeti, ali kad mu kažemo „ne volim te“ ono „promijeni kanal“, isklju?i se, ne sluša.
3. Dijete ni ne pokušava odgonetnuti je li tvrdnja istinita ili nije, te ho?e li joj povjerovati ili ne. Njegove uši to odbijaju ?uti i po?inje se ponovno igrat kao da se ništa nije dogodilo.

U komunikaciji s djetetom koristite tzv. „JA“ re?enice, umjesto „TI“ re?enice. Re?enice koje po?inju sa „JA“ uklju?uju poruke: „Želim“, „Mislim“, „Osje?am“, „Trebam“, „Ho?u“ i sl.
One su iskren na?in komuniciranja, otvorene su, daju informaciju o stanju i potrebama osobe koja ih izgovara. S druge strane „TI“ poruke su naj?eš?e procjenjuju?e, kriti?ne, daju djetetu nejasnu informaciju na temelju koje ne zna što odrasli misle, žele, trebaju, osje?aju, ho?e i sl. U pravilu izazivaju otpor, ljutnju i potrebu za odbranom od napada. Ovo posebno vrijedi za najdestruktivnije od svih TI poruka, a to su „TI uvijek“, „TI nikad“, „Zašto TI“ i sl.

Ukoliko se roditelji ili odgajatelji odlu?e za kaznu, ona nikako ne smije vrije?at djetetovu li?nost, jer ponižavanjem u djetetu poti?emo stvaranje negativne slike o samome sebi što je vrlo štetno za njegovo odrastanje. Svaka kazna mora biti djetetu objašnjena zašto ju je dobilo i što se od njega o?ekuje. Dijete nikako ne smije misliti da ga kažnjavamo jer ga ne volimo. ?esto kažnjavanje dijete navikne na zabranu i uskra?ivanje i ono nije motivirano da promijeni svoje ponašanje. Neu?inkovita je i prijetnja kaznama, jer dijete ubrzo shvati da odrasli samo prijete da ?e ga kazniti, a dosada nisu, te njihove prijetnje više ne shva?a ozbiljno. Me?utim, kazna kakva god bila, pa makar i u pravo vrijeme, izaziva neugodu, što nije kod sve djece poticaj za bolje ponašanje.

Ako se odre?eno ponašanje jedamput kažnjava, a drugi put ignoriše, a ponekad i hvali, dijete postaje zbunjeno. Ne zna šta se stvarno od njega o?ekuje. Isti u?inak bit ?e ako npr. roditelj za isto ponašanje kažnjava, a odgajatelj hvali ili obrnuto. Ako se odlu?imo za kaznu, ona mora biti u pravo vrijeme, odmah nakon u?injenog djela. Dijete je tada u o?ekivanju reakcije odraslog i kazna tada može djelovat na korekciju njegovog ponašanja. Ukoliko se odlu?imo na kaznu važno je voditi ra?una:

Da li je dijete nešto loše u?inilo iz neznanja, da li mu je to prvi put?

Da dijete objasni zašto je u?inilo loše djelo.

Da li je to ponašanje zaista neprimjereno za njegovu dob?

Da li je baš sada pravo vrijeme za kažnjavanje?

Kakvu kaznu odrediti?

Da li su sli?ne kazne bile u?inkovite kod tog djeteta?

Koliko dugo kazna treba trajati?

Cilj kažnjavanja je popravljanje, a ne ponižavanje djetetove li?nosti. Dobar na?in kažnjavanja je lišavanje djeteta nekog zadovoljstva (uskra?ivanje gledanja neke njemu omiljene emisije, kratkotrajno ga izdvojiti iz igre i sl.). Nedopustivo je uskra?ivanje onoga što je djetetu potrebno za pravilan razvoj (hrana, odje?a, ljubav odraslih i sl.), kao i tjelesne kazne. Odrasli moraju dobro procijeniti djetetov prijestup, a u provo?enju same kazne biti smireni. Kaznu kao odgojno sredstvo primjenjivati što rje?e i to tek onda kad druga odgojna mjera ne pomaže.

Kako bi djeca znala što ?e mu odrasli (roditelj, odgajatelj), tolerisati, a šta ne?e, važno je da odrasli postave djeci jasne granice ponašanja, odnosno uslove pod kojima mogu sudjelovati u nekoj aktivnosti, te koje privilegije i pod kojim uslovima mogu dobiti.
Važno je da granice budu JASNE, KONKRETNE, i DOBRO DEFINISANE. Djetetu treba jasno re?i što od njega želimo, koje opcije su mu na raspolaganju, te što je pozitivan ishod njegove saradnje. Npr. „I?i ?emo u šetnju kad igra?ke budu spremljene.“

Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i odgajatelja i djeteta, te omogu?avati i vama i djetetu da dobijete šta želite.

Postavljanjem granica izbjegavamo nastanak problema, jer ih postavljamo prije nego što problem nastane ili barem prije nego što se produbi i zakomplikuje odnos sa djetetom. Dobro postavljene granice su usmjerene na pozitivan ishod djetetove saradnje. Treba ih postavit kao obe?anje, a ne kao prijetnju. Npr. „Možeš dobiti lutku ako spremiš boje s kojima si crtala.“, a ne „Ne?eš dobit lutku ako ne spremiš boje.“
Budite dosljedni! Ako niste spremni izdržati i nagraditi dijete ako ne obavi svoj zadatak nemojte ni postavljat granice. Ne popuštajte djetetovim pritiscima: „Još samo ovaj put.“, jer ?ete ina?e pokazati djetetu da ne mislite ono što govorite i ne govorite ono što mislite, te da je u redu ako dijete ne poštuje granice koje ste postavili. Ako želite biti fleksibilni u?inite to prije nego što dijete zahtjeva da popustite. Ako dijete ne uspije poštovati granice, obaviti svoj zadatak jer ste mu dali premalo vremena, ili su vaše upute bile nejasne, nerazumljive, ili dijete još nije dostiglo razvojni stepen kako bi u?inilo ono što ste željeli, to zna?i da ste loše postavili granice. U tom slu?aju smanjite zahtjeve, odnosno postavite djetetu nove granice, dajte jasne upute ili više vremena.

U ?emu se granice razlikuju od naredbi? Naredbe se naj?eš?e temelje na kazni i negativnim posljedicama za neposlušnost, dok je postavljanje granice izbjegavanje konflikata i igre mo?i izme?u odgajatelja i djeteta, jer djetetu ostavlja otvorena vrata da promijeni svoje ponašanje kako bi zadovoljilo svoje potrebe. Granice se ne temelje na djetetovom strahu od emocionalne reakcije odgajatelja (ljutnja, neodobravanje), ve? dozvoljavaju pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okruženju (negativne posljedice su jednostavno izostanak pozitivne). Granice ne smiju biti prijetnje emocionalnoj sigurnosti djeteta. Granice su posebno djelotvorne ako se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihva?anja i me?usobnog poštivanja.

Pohvale i nagrade

Pohvale i nagrade su odgojne mjere kojima odrasli (roditelji, odgajatelji, nastavnici) dijete poti?u na odre?eno ponašanje (koje dijete ve? ima ili koje bi željeli da ima). Izri?u se u obliku verbalne podrške („Bravo, to si lijepo u?inio.“), u obliku pismene pohvale (u školi), u obliku razli?itih nagrada.
Pohvale i nagrade su u?inkoviti motivacijski faktori. Ve?ina stru?njaka kaže da vrijede puno više nego kazne, ali mogu izazvat i neželjeni efekt:

Ukoliko nisu primjerene djetetu i djelu koje je u?inilo

Ukoliko dijete dobiva materijalne nagrade npr. za dobar uspjeh u školi, ne?e u?enje doživjet kao osobnu potrebu za obrazovanjem nego nešto što se isplati, jer donosi skupu igra?ku, novac i sl.

Ako samo jedamput u?ini što se od njega o?ekuje, a dobije nagradu, dijete ?e tražiti da stalno nagra?ujemo njegovu dobrotu.

Pohvale i nagrade moraju imati zna?aj podrške roditelja i odgajatelja u pozitivnom razvoju djeteta. Pohvaljivati i nagra?ivati treba dijete za u?injena djela prema njegovim mogu?nostima, a ne prema o?ekivanjima odraslih.
Ne treba dijete posebno nagra?ivati ako može u?initi bolje, jer ne?e potpuno iskoristiti svoje mogu?nosti.

Sredstva poticanja

Priznanje
Kada dijete postigne odre?eni uspjeh, kada se zalaže i ustrajno je, odajemo mu priznanje. Priznanje je poticajna mjera ne samo za dijete kome je upu?ena, nego i za svu ostalu koja su prisutna ovom moralnom ?inu. Izražava se u obliku odobravanja, hrabrenja ili podržavanja.

Pohvala
Njome se odobrava postupak djeteta, izri?e povjerenje ili priznaje za dobre rezultate, ponašanje i izvršenu aktivnost. Njome se upozorava na pozitivne odlike, sposobnosti i mogu?nosti djeteta, te potvr?uje ispravnost postupka. Ovim se ja?a volja, razvija samosvijest i poti?e na daljnji rad. Pohvala može biti pojedina?na i skupna. Treba nastojati da djeca rade zbog osje?aja dužnosti, a ne zbog pohvale.

Obe?anje
Djeci se unaprijed najavljuje nešto ugodno u vidu pohvale ili nagrade. Kod djeteta ja?a volju za pozitivno djelovanje. Treba ga davati na kra?i rok. Obe?anje treba izvršiti.

Nagrada
To je najja?e sredstvo poticanja pa ga treba umjereno primjenjivati. Nagrada ne smije postati samoj sebi svrha.

Šta može biti nagrada (u obitelji, vrti?u)?

Sitna igra?ka (naljepnice, balon, slikovnice)

Sportska oprema (lopta, reket)

Opremanje sobe

Pažnja

Pohvala

Posebna privilegija

Dozvola da pozove prijatelja na ve?eru ili spavanje

Posebno vrijeme s jednim ili oba roditelja (odgajatelja)

akos.ba

< «		» >