Kad babo postane majka, a majka postane babo

Nakon što se dijete "nau?i" psovati uz blagonaklonost roditelja, ko ?e ga sprije?iti da jednog dana sve to ne "isproba" i na svojim roditeljima? Žalosno je gledati prva?ice u školskim klupama, koji još nisu nau?ili ni ?itati ni pisati, kako u medjusobnoj komunikaciji, pa ?ak i u komunikaciji sa u?iteljima i nastavnicima, obilno koriste raznorazne, pa i najogavnije psovke, i to sa potpunim ubjedenjem da to nije ništa loše.

Brojni roditelji se osje?aju ponosnim i zadovoljnim kad vide da njihovo dijete žustro odgovara drugim ljudima. To nerijetko bude popra?eno obilnim psovkama i ružnim rije?ima djeteta. Nažalost, neki roditelji, po pravilu neobrazovani, prvo nau?e svoje dijete psovanju, pa da tek kasnije izgovara "babo" i "mama". I, umjesto energi?nog stava dokidanja te ružne navike, na takvo ponašanje se gleda blagonaklono. Nakon što se dijete "nau?i" psovati uz blagonaklonost roditelja, ko ?e ga sprijeciti da jednog dana sve to ne "isproba" i na svojim roditeljima? Žalosno je gledati prva?i?e u školskim klupama, koji još nisu nau?ili ni ?itati ni pisati, kako u medjusobnoj komunikaciji, pa ?ak i u komunikaciji sa u?iteljima i nastavnicima, obilno koriste raznorazne, pa i najogavnije psovke, i to sa potpunim ubje?enjem da to nije ništa loše. Moramo biti svjesni da je to ono što su ponijeli iz svojih ku?a i da su ih tome nau?ili njihovi roditelji. Ovo je podru?je u kome roditelji stalno moraju držati o?i širom otvorene. U medjusobnoj komunikaciji, a pogotovo u komunikaciji sa djetetom, morali bi upotrebljavati samo najlakše, najljepše i najprirodnije rije?i i izraze. Striktno se moraju ?uvati svih pogrdnih i ružnih rije?i, bez razlike radi li se o psovkama, kletvama, pogrdama, ružnim rije?ima i sli?nom. Djeca sve upijaju od svojih roditelja, a pogotovo govornu kulturu. Tako, naprimjer, kad se roditelji zadive dobrom dje?ijom gestom, rije?ju ili djelom, trebali bi re?i: "Mašaallah!" Isto tako, kad kod djeteta primijete nešto na što treba skrenuti pažnju, trebali bi re?i: "Subhanallah, Allahu ekber!" itd. Na taj na?in ?e dijete, umjesto psovki, svoj mozak, srce i jezik ispuniti prelijepim izrazima, kojima nema ravnih.

Dvije majke i nijedan babo

Uloga oca u porodici je svima jasna, kao i uloga majke. Samim tim, dok se otac i majka ponašaju u skladu sa svojim ulogama, u porodici ce vladati harmonija, a djeca ne?e trpjeti posljedice. Medjutim, prave opasnosti nastupaju kad dodje do poreme?aja, tj. kad djeca imaju dvije majke i nijednog babu (jer im se babo ponaša i nastupa kao i majka) ili kad djeca imaju dvojicu baba i nijednu majku (jer majka nastupa kao babo i obavlja njegove funkcije, ?ime zapostavlja svoje). Jednako su opasni i slu?ajevi kad do?e do zamjene uloga, tj. kad babo postane majka i majka postane babo.

Sve to su slu?ajevi radi kojih ?e djeca pretrpjeti teške posljedice koje ?e se neminovno odraziti na njihove li?nosti. Ovakve situacije predstavljaju najplodnije tlo svim oblicima psihi?kih i spolnih poreme?aja kod djece i zato se moraju što energicnije prekinuti.

Navikavanje na rasipnost

Sljede?e što se naj?eš?e dogada u navedenim oblicima porodi?nih odnosa jest priuštavanje djeci svega što požele. Mnogi roditelji omogu?uju djeci apolutno sve što ona zatraže, bez ikakvog izuzetka. Takvi roditelji stavljaju sve svoje finansijske mogu?nosti na raspolaganje dje?ijim željama i prohtjevima i, što je još gore, ne u?e djecu pravoj vrijednosti novca. Ta djeca ?e izrasti u rasipnike, jedino sposobne za život od danas do sutra. Djeca koja odrastaju u ovakvim porodicama obavezno izrastaju u velike "gotovane", rasipnike i uobražene ljude. Nastavljaju?i tradiciju iz djetinjstva, takvu djecu ?e i kad odrastu interesirati samo vlastiti ugo?aj. Potpuno su strani takvoj djeci briga i razmišljanje o drugim i pomo? drugim. Duh džemata (društva) i pripadnosti zajednici njima nema nikakvog zna?aja ni važnosti. Sve to direktno narušava fitru - prirodu ?ovjeka kao društvenog bi?a, te kod te djece ubija i uništava ustrajnost, želju za aktivnijim angažmanom u društvu i, indirektno, razara im hrabrost.

Iznu?ivanje želja pla?em

Vrlo ?esto se doga?a da dijete traži nešto od roditelja i, kad mu oni to odbiju, brizne u pla?, ne bi li na taj na?in postiglo ono što želi. Roditeljima takav pla? vrlo brzo dosadi i oni požure ispuniti "želju" svoga djeteta, bilo zato što su se sažalili i smilovali ili zato da ušutkaju dijete i kutarišu se pla?a. To je jedna od najopasnijih grešaka u odgoju djece i ona neminovno rezultira slabošcu duha i li?nosti.

Povjerenje i odgovornost

Ovo je greška u kojoj roditelji svojoj djeci uskra?uju priliku za pokazivanje odgovornosti. Ponekad to ?ine radi pretjerane pažnje prema djeci, tj. zato što ne žele optere?ivati svoje dijete, a ponekad to ?ine zato što nemaju povjerenja u njeg. I za ovaj slu?aj ima bezbroj primjera u svakodnevnom životu. Tako se dogada da roditelji posjeduju tvornice ili lance trgovinskih radnji, a za rad u njima unajmljuju druge ljude. U isto vrijeme, njihova djeca sjede besposleni i ljen?are bez ikakvih obaveza i posla. Još gore je kad u takvim porodicama djeca rade kod drugih. Gdje je u svemu tome mjesto i uloga roditelja i ko ?e pripremiti tu djecu za život bez bogatstva roditelja?

Uskra?ivanje "popravnog"

Dogada se da pojedini roditelji radi sitnica prozivaju i ismijavaju svoje dijete. Tu bezazlenu sitnicu su u stanju pamtiti dugo i prozivati svoje dijete. Tako, ako dijete nešto ukrade (umjesto da se zapitaju zašto je dijete to u?inilo i bi li to u?inilo da su mu oni nabavili to), oni ga nazivaju kradljivcem, lopovom i sli?no. Ili, u drugom slu?aju, kad dijete slaže nešto, dozivaju ga lažljivcem. Na taj na?in, roditelji sitnu pogrešku djeteta tretiraju kao klju?nu i jedinu osobinu! Kao da je to nemoguce popraviti... Dijete to sluša i pati, na svoj na?in podnoseci bol, ali, istovremeno, u svojoj duši stvara ubje?enje kako je ono ro?eni kradljivac, lažov itd. Nakon izvjesnog vremena, dijete to prihvata kao istinu, uop?e ne reagira na takvo tretiranje i više i ne pokušava to izmijeniti i popraviti. Postavlja se pitanje ko ce izbaviti i zaštititi to dijete.

STRATEGIJA “?VRSTE RUKE”

Ovo je još jedna velika greška koja se pojavljuje kod onih roditelja koji pribjegavaju tome da tuku dijete. Dijete je još uvijek malo, u fazi je narastanja i sazrijevanja, i samim tim je nemoguce da shvati svijet onako kako ga roditelji shvataju. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Ko nema milosti prema mla?im i poštovanja prema starijim, ne može re?i da spada u naše redove". ?esto uz udaranje ide ruganje djeci i njihovo ismijavanje radi svake sitnice, a pogotovo krupnijih stvari, te teško prekoravanje djece, vikanje na njih i nazivanje ružnim imenima i nadimcima. Sve to sebi dopuštaju jedino oni roditelji koji uop?e nisu svjesni svoje funkcije. Takoder, nisu ni svjesni da ?e jednog dana ili, još bolje re?eno, dugo gorko otpla?ivati sve te svoje nepromišljene postupke u (ne)odgoju djece. Osnova u odgoju su blagost, ljubav, nježnost, pažnja. Me?utim, kazna se nikad ne smije u potpunosti iskljuciti. Ona uvijek mora biti aktuelna, ali se smije primjenjivati samo u najtežim oblicima dje?ijih prijestupa, i to onih koje djeca više puta cine svjesno. Prilikom kažnjavanja se mora voditi racuna da kazna ne dobije džahilijetski oblik i da ne bude produkt ljutnje i bijesa roditelja. Nažalost, u našoj svakodnevnoj praksi su kazne, naj?ešce, sredstvo da roditelji smire živce. Roditelji moraju znati da se dijete ne smije kažnjavati za prijestupe koji su mu nanijeli ozljede, bol i tegobu. Kad se roditelji odlu?e za kažnjavanje, moraju paziti da to ne bude pred drugima. Kazne mogu biti dvojake - psihicke i fizicke. Psihicke su sljede?e: prekidanje hvaljenja djeteta, pokazivanje nezadovoljstva njegovim ponašanjem, ukorima, ruženjem itd. Fizi?ke kazne moraju biti takve da dijete od njih osjeti bol, ali da mu ne naškode i ne ostave vidljive tragove (koji ?esto znaju biti izvor ismijavanja u društvu druge djece).