'Allahu najdraža mjesta (na Zemlji) su džamije...''  (Muslim, Sahih, br. 671, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu) Tvrdnja koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao u ovom hadisu, matemati?kim rje?nikom kazano je aksiom, tj. jasna i neupitna istina koju muslimanima, upu?enim barem u osnove svoje vjere, uop?e ne treba dokazivati. Svaka gra?evina na kugli zemaljskoj koja je podignuta s iskrenim nijjetom da se u njoj obavlja namaz i veli?a ime Uzvišenog Allaha, Njemu je draža od bilo kojeg drugog objekta na Zemlji, bez obzira koliko on visoko kotirao na popisu naj?uvenijih i najmonumentalnijih gra?evina na svijetu.

Tako istinskom vjerniku odlazak u ''najobi?niju'' i najskromniju džamiju u gradu ili selu u kojem živi, donosi ve?u radost, duševni užitak i na koncu i dunjalu?ko-ahiretsku korist, od obilaska bilo koje od mnogobrojnih poznatih i u svijetu arheologije najvrednijih gra?evina razasutih po ?itavom svijetu. Turisti iz svih zemalja svijeta, mjesecima pa ?ak i godinama planiraju putovanja u udaljene zemlje kako bi li?no posjetili ostatke velikih svjetskih civilizacija i kultura, i u tu svrhu troše ogromne koli?ine novca, truda i živaca, dok iskreni vjernik svaki svoj odlazak u džamiju ubraja u vrstu izleta koji ga u materijalnom smislu ne košta gotovo ni centa, a u isto vrijeme donosi mu mnogostruke koristi. Hvale?i one koji obilaze džamije i u njima Ga hvale i veli?aju,

Uzvišeni Allah kaže: ''U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i nave?er, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kojem ?e srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome ho?e, bez ra?una.'' (En-Nur, 36-38) Kako bi shvatili koliki su gubitnici oni koji bez ikakvog šerijatski validnog razloga ne posje?uju džamije, ovdje ?emo navesti samo mali broj hadisa koji govore o vrijednosti odlaska u džamije i nagradama koje o?ekuju one koji su redovni džamijski posjetitelji.

- Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Ko god ujutro ili nave?er ode u džamiju, Allah mu pripremi mjesto u Džennetu, i to svaki put kada ujutro ili nave?er ode u džamiju.'' (Buhari, Sahih, br. 662, Muslim, Sahih, br. 669)

- Isto od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Onaj ko se o?isti u svojoj ku?i (uzme abdest), a zatim se zaputi u jednu od Allahovih ku?a (džamija) kako bi u njoj obavio jednu od Allahovih strogih naredbi (farzova), sa svakim jednim korakom koji napravi briše mu se jedno loše djelo, a sa drugim mu se podiže stepen (u Džennetu).'' (Muslim, Sahih, br. 666)

- Burejde, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''One koji po no?nim tminama hode do džamija obradujte potpunom svjetloš?u na Sudnjem danu.'' (Ebu Davud, Sunen, br. 561, Tirmizi, Sunen, br. 223. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Sahihul-džami'a, br. 781)

- Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Ho?ete li da vam ukažem na ono ?ime Allah briše grijehe i podiže stepene (u Džennetu)?' Oni rekoše: 'Svakako da ho?emo, Allahov Poslani?e!' On re?e: 'Upotpunjavanje abdesta u teškim uvjetima, mnogo koraka do džamije, iš?ekivanje novog namaza nakon namaza (onog tek obavljenog), a to vam je ribat – bdijenje na granicama (na Allahovom putu), to vam je ribat – bdijenje na granicama (na Allahovom putu).'' (Muslim, Sahih, br. 251.)

- Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Svako od vas je u namazu sve dok ga samo iš?ekivanje namaza (u džamiji), i ništa osim toga, bude spre?avalo da se vrati svojoj porodici.'' (Muslim, Sahih, br. 649)

- Tako?er, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Meleki donose salavat na nekoga od vas sve dok se nalazi na mjestu na kojem je obavio namaz, i sve tako dok ne izgubi abdest. Meleki govore: 'Gospodaru, oprosti mu, Gospodaru, smiluj mu se.''' (Buhari, Sahih, br. 659)

- Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Kada bi ljudi znali šta se sve (od vrijednosti) krije u jaciji i sabah-namazu (obavljenim u džamiji u džematu), oni bi na njih dolazili pa makar pužu?i.'' (Buhari, Sahih, br. 721, Muslim, Sahih, br. 437)

 

Ko ne ide u džamije?

Zbog svih navedenih vrijednosti i koristi odlaska u džamije i obavljanja zajedni?kog namaza u njima, iskreni vjernici su od vremena poslanstva pa do danas, redovno posje?ivali džamije, a ?esto ih ni teška bolest, ni sljepo?a, ni gluho?a, ni gubitak udova, nije spre?avala da svakodnevno odlaze u Allahove ku?e i potpuno besplatno uživaju u blagodatima koje one nude. Naravno, uvijek je u ummetu bilo i onih koji su se na?elno deklarirali kao muslimani, ali koji džamijama nisu pridavali mnogo zna?aja niti su ih redovno obilazili. Sagledamo li islamsku povijest barem površno, do?i ?emo do zaklju?ka da je ove ljude, dakle one koji se zovu muslimanima a koji džamije ne posje?uju nikako ili ih posje?uju vrlo rijetko, mogu?e svrstati u dvije grupe.

Neznalice i neupu?eni

U jednom dokumentarnom filmu koji se bavio pitanjem zlata i njegovih najpoznatijih nalazišta na svijetu, iznesen je podatak da je veliku ameri?ku zlatnu groznicu sredinom devetnaestog vijeka pokrenuo jedan sasvim neobi?an doga?aj. Navodno je devetogodišnji dje?ak, sin jednog od mnogobrojnih evropskih doseljenika na ameri?ko tlo, u potoku blizu ku?e pronašao povelik kamen žu?kaste boje. Dje?aku je kamen bio zanimljiv upravo zbog svoje specifi?ne boje, te ga je uz mnogo truda (jer je težio desetak kilograma), dokotrljao do ku?e. Jedno vrijeme se s kamenom igrao u dvorištu, a kasnije su ga roditelji unijeli u ku?u te im je više od tri godine služio kao potporanj za vrata. Porodi?nom prijatelju koji je dje?akovoj obitelji došao u posjet, za oko je zapeo ovaj kamen i njegova neobi?na boja, te je posumnjao da bi se moglo raditi o nekom plemenitom metalu. Sutradan su ga odnijeli u grad do zanatlije koji se izme?u ostalog bavio i preprodajom zlata, te im je, nakon što ga je pogledao, u zamjenu za ''kamen'' ponudio tadašnja tri ameri?ka dolara, na što je dje?akov otac oduševljeno pristao.

Prije svega, smatrao je da se radi o sasvim obi?nom kamenu pa mu je svaka cijena bila prihvatljiva, ali i zbog toga što je dolar u tom vremenu bio daleko vredniji od današnjeg. Naravno, vrijednost tog ''kamena'' bila je nemjerljivo puta ve?a jer se radilo o ?istom zlatu! Obi?ni zanatlija je munjevito postao novope?eni bogataš, a dje?akova porodica je nakon spoznaje da su deset kilograma zlata prodali za tri dolara, od muke, jada i ?emera, grizla vlastite prste. Vijest se brzo pro?ula ?itavim krajem pa su desetine hiljada ljudi iz okolnih mjesta pohrlile na to podru?je što je i bio po?etak dugogodišnje takozvane ''zlatne groznice'', tj. opsesivnog i fanati?nog traganja za zlatom kojem su svoje živote, naj?eš?e uzalud, posvetile desetine, a možda i stotine hiljada ljudi iz cijeloga svijeta. Vijest o tom kamenu stigla je i do Evrope, što je i bio jedan od povoda da hiljade avanturista krene put obe?ane zemlje Amerike ''u kojoj se zlato iz rijeka i potoka vadi lopatama i grabljama'', kako su naivno mislili mnogi.

Ovaj slu?aj najbolje pokazuje koliko neznanje može biti pogubno za ?ovjeka i koliku mu štetu može nanijeti. Da je dje?akova porodica (prepo)znala da je kamen žu?kaste boje ustvari velika gromada ?istog zlata, preko no?i bi postala jedna od najbogatijih porodica u Sjevernoj Americi, ali na putu do ostvarenja tog sna, isprije?ilo se ''samo'' neznanje i ostavilo ih u siromaštvu u kojem su živjeli i do tada. U ovom slu?aju ipak se radi samo o materijalnoj šteti koja je na neki na?in nadoknadiva, me?utim, ukoliko ?ovjek ne poznaje ono ?ime ga je zadužio njegov Uzvišeni Stvoritelj, posljedice te vrste neznanja su daleko pogubnije i vode u istinsku propast na oba svijeta. Kako da džamiju posje?uju oni koji ne poznaju njene vrijednosti i oni koji ne znaju ništa o koristima namaza obavljenog u njoj?

Kako da se pozivu mujezina odazove onaj ?ije je srce, u nedostatku znanja i spoznaje, i gluho i slijepo i koje ne vidi ništa osim blještavila ovog prolaznog svijeta, niti ?uje išta drugo do zveket gvozdenog i šuškanje papirnog novca? Ovakvi su poput onih ?ije je o?i, njihovim ili tu?im nemarom, zapahnula velika koli?ina prašine te su privremeno oslijepili. Oni lutaju uokolo, nanose povrede i štetu i sebi i drugima, i hitno im je potreban neko ko ?e im pomo?i da ponovno progledaju. Ovakvima treba ukazati na Pravi put i pou?iti ih i to na lijep i pristojan na?in, baš onako kako nam je to naredio Uzvišeni Gospodar: ''Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši na?in raspravljaj!'' (En-Nahl, 125), a svojom praksom nebrojeno puta potvrdio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ko zna, možda bi oni koji danas ne dolaze u džamije i Uzvišenom Allahu ne padaju na sedždu pa im zbog toga ?esto i zamjeramo, u džamijama bili redovniji od nas, i pred Allahom ponizniji, skromniji i bogobojazniji, samo da znaju sve ono što mi znamo.

Znaju, al' ne haju

Za drugu kategoriju muslimana koji ne dolaze u džamije ne može se re?i da su neznalice, nego baš naprotiv, oni vrlo dobro poznaju šerijatske tekstove koji govore o vrijednosti džamija i odlaska u njih. Poha?ali su mektebe, šerijatske kurseve i seminare, odgojeni su u porodicama u kojima se držalo do namaza i u kojima je džamija bila destinacija koju su sami, ili u društvu svojih o?eva, bra?e i ro?aka posje?ivali gotovo svakodnevno i to više puta na dan.

Me?utim, džamija im je odjednom ''isparila'' iz prsa, i to naj?eš?e zbog vreline grijeha kojoj su uporno i dugo (ne)svjesno izlagali svoja srca. Umjesto džamijom, prostor u njihovim srcima sada je u najblažoj varijanti ispunjen Facebookom, TV-om i danono?nim pra?enjem sportskih natjecanja, gledanjem filmova i raznih isto?nih i zapadnih sapunica, ili još gore od toga, kafanama, disko-klubovima, kladionicama i razli?itim vrstama poroka i grijeha. Nažalost, u ovoj skupini ponekad se može prona?i i odre?eni broj onih koji su završili srednje islamske škole ili ?ak islamske fakultete, i koji u nekim slu?ajevima obnašaju dužnost imama ili vjerou?itelja,

me?utim, i pored toga oni u džamije svra?aju vrlo rijetko, naj?eš?e samo službeno. Pretpostavljam da ?e mnogi pomisliti kako ti ljudi za svoje distanciranje od džamija vjerovatno imaju šerijatsko opravdanje i da nije naše da tragamo za razlozima njihovog nedolaska na namaz u džematu, me?utim, ukoliko se radi o osobama koje se godinama oglušuju na ezan, a sjede na terasama obližnjih slasti?arni ili ?ak kafi?a koji su od džamije udaljeni samo nekoliko desetina metara, onda je sasvim jasno da nije posrijedi opravdan razlog ve? definitivno manjak bogobojaznosti i stida pomiješan sa viškom bahatosti i bezobzirnosti.

Da li je ovdje posrijedi er-ran – hr?a grijeha koja je prekrila ovakva srca? Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ''Kada vjernik u?ini grijeh, na njegovom srcu se pojavi jedna crna ta?ka. Ukoliko se pokaje, sustegne (od vra?anja grijehu) i (od Allaha) zatraži oprost, njegovo srce se ulašti (i crna mrlja bude uklonjena), me?utim, ukoliko nastavi griješiti do te mjere da mu srce bude prekriveno (crnim ta?kama), u tom slu?aju to je er-ran, hr?a grijeha koju je Uzvišeni Allah spomenuo u Kur'anu: 'Ono što su radili prekrilo je (hr?om) srca njihova' (El-Mutaffifun, 14).'' (Ahmed, Musned, 2/297)

Ovoj vrsti osoba vrlo je teško pri?i i s njima na temu islama ikako razgovarati, a o upu?ivanju iskrenog savjeta ili konstruktivne kritike glede spomenutih propusta, da i ne govorimo. Poznato je da je zabluda nakon znanja i Upute mnogo dublja i gora od zablude koja je utemeljena na neznanju i neupu?enosti, pa je ova skupina ljudi koji ne dolaze u džamije sigurno kriti?nija od prve koju smo spomenuli. Me?utim, i prema njima se treba lijepo ophoditi i na najljepši ih na?in, i rije?ima i djelom, pozivati da se vrate u Allahove ku?e i napomenuti ih da su oni najpre?i da budu me?u prvima koji ?e se odazvati ezanu i pohitati u džamije. Ukoliko, pak, ustraju u svom izbjegavanju džamija i bestidnom šetanju i sijeljenju u njihovoj blizini dok se u njima obavlja zajedni?ki namaz, neka znaju da su im srca postala gluha i slijepa, i da je samo pitanje vremena kada ?e ih Uzvišeni Allah javno osramotiti, i kada ?e me?u ljudima nestati i zadnja mrvica poštovanja koju su prema njima neko? osje?ali.

Imaju?i u vidu da nikome od nas Džennet nije zagarantiran i da niko nije siguran da jednog dana ne?e skrenuti sa Pravoga puta, pronicljivi vjernici vrlo ?esto u?e sljede?u kur'ansku dovu: "Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam ve? na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!'' (Ali Imran, 8), kao i dovu koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vrlo ?esto upu?ivao Allahu: ''O Ti koji prevr?eš (ljudska) srca, u?vrsti moje srce u Svojoj vjeri.'' (Tirmizi, Sunen, br. 2140)

Kome je odlazak u džamije ''grijeh''?

Obje skupine koje smo spomenuli, u manjem ili ve?em procentu, u ummetu egzistiraju od vremena Objave, tako da one i nisu nešto što ?e vjernike mnogo ?uditi niti nešto nad ?im ?e se mnogo ibretiti. Me?utim, pojava tre?e skupine koja u današnjem zemanu ne zalazi u džamije – nešto je sasvim novo i originalno, te se može smatrati fenomenom koji vjerovatno do dana današnjeg, u historiji islama nikada nije ni zabilježen.

Naime, me?u muslimanima današnjice su se tu i tamo po?eli javljati pojedinci, a ponekad još uvijek, hvala Allahu, relativno malobrojne grupe sa vrlo ?udnim idejama i stavovima koje u džamije ne idu iz navodne bogobojaznosti i ''vjerskih razloga''. Ovakvi su ubije?eni da je namaz obavljen u današnjim džamijama, ili barem u ogromnoj ve?i njih, neispravan, ili u najmanju ruku ''sumnjive validnosti'', pa je stoga iste obaveza zaobilaziti i u njima ne klanjati! U cijeloj stvari ne bi bilo ništa mnogo ?udno niti intrigantno da se pobornici ovakvih ideja ne smatraju istinskim sljedbenicima sunneta i autenti?nim nosiocima zastave tevhida, a vrlo ?esto i jedinim ispravnim interpretatorima univerzalne islamske poruke i tradicije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Više uop?e nije ?udno ?uti za muslimane (ili ih vidjeti vlastitim o?ima!),

nazovimo ih prakti?are (jer u životu prakticiraju islam i islamske propise) koji godinama (barem sezonski) žive u bosanskim ?aršijama u kojima, na relativno maloj udaljenosti od džamija, posjeduju vlastite ku?e ili stanove, me?utim, ovakve niko od redovnih posjetitelja obližnje džamije ne poznaje iz jednostavnog razloga što ih u džamiji nikada nisu ni vidjeli. Ako su ih i vi?ali, to je bilo nekada davno, prije nego su zakora?ili stazom koju smatraju ispravnom, a koja u stvarnosti ne vodi nigdje drugo do u o?itu zabludu. Bez obzira šta ovakvi govorili ili na koji na?in opravdavali svoje bježanje od džamija, ono što ?ine je neislamski, nešerijatski i nesunnetski, i u to ne sumnja niko ko iole poznaje islamsku doktrinu s jedne, i njihove navodne ''argumente'' s druge strane. Ovaj, nazovimo ga suludi trend, nije fabriciran od strane istinskih i eminentnih u?enjaka islamskog ummeta niti ga je kao takvog podržao iko od njih, ve? je on uglavnom proizvod plasiran od strane ili totalnih neznalica koji su sami sebi uzeli za pravo da tuma?e primarne izvore šerijata i shvataju ih na na?in kako oni smatraju da treba, ili od ljudi koji pri sebi imaju osnove šerijatskog znanja, ali su daleko od toga da mogu i smiju biti autoriteti za kojima se treba povoditi.

Najja?i adut u rukama ovih propovjednika uz pomo? kojeg omasovljuju svoje pristalice koji umjesto da hrle u džamije, oni od njih bježe kao od kuge, jeste njihova rje?itost, gorljivost i sposobnost da svojom pri?om jednostavno hipnotiziraju mase, bez obzira o ?emu pri?ali i u što druge pozivali. Drugi, ništa manje bitan faktor zahvaljuju?i kojem spomenuti misionari za svoje ideje lahko pronalaze plodno tlo, svakako je ograni?enost, neinformiranost i povodljivost publike kojoj se obra?aju, a primjera koji tome svjedo?e ima napretek. Iskreno se nadamo da ?e ovom, u historiji islama nikad vi?enom trendu, uskoro do?i kraj i da ?e se naša islamska bra?a koja ga slijede što prije vratiti u džamijske saffove. Isto tako se nadamo da ?e glavni promotori ovakvih ideja kona?no poslušati savjete koje im godinama, direktno ili indirektno, iz svih dijelova islamskog svijeta upu?uju oni koji su od njih u?eniji, znaniji i iskusniji. U suprotnom, neka budu spremni da na Sudnjem danu ponesu teret odgovornosti za ono što su ?inili njihovi sljedbenici, oni koji su bježali od džamija – Allahu najdražih mjesta na Zemlji, i vjerovali da ?ine dobro i Allahu drago djelo.

El-Asr, br. 51.

< «		» >