Kareem Abdul-Jabbar je najbolji strijelac NBA lige svih vremena. Tokom 20 sezona u NBA ligi, osvojio je šest šampionata i šest puta je proglašen najboljim igra?em lige. Sa AJB prenosimo dirljivi tekst koji je napisao i koji vrijedi pro?itati u cijelosti…

Prelaz sa Lewa na Kareema nije bila puka promjena naziva brenda slavne li?nosti – kao Sean Combs u Puff Daddy, pa u P. Diddy – ve? transformacija srca, uma i duše. Nekada sam bio Lew Alcindor, blijedi odraz onoga što je bijela Amerika od mene o?ekivala. Sada sam Kareem Abdul-Jabbar, odraz svoje afri?ke historije, kulture i vjerovanja.

Prelazak s jedne na drugu vjeru za ve?inu ljudi je privatna stvar, koja zahtijeva intenzivno preispitivanje savjesti. Ali, kada ste poznati, to postaje javni spektakl, o kojem svi raspravljaju. A kada pre?ete na nepoznatu ili nepopularnu religiju, onda primate kritike na ra?un svoje inteligencije, osje?aja patriotizma i zdravog razuma. Ja to najbolje znam. Iako sam postao musliman prije više od 40 godina, i dalje branim taj izbor.

S islamom sam se upoznao kao brucoš na Univerzitetu UCLA. Iako sam ve? bio stekao odre?enu slavu u državi kao košarkaš, silno sam se trudio da zadržim privatnost. Slava je ?inila da se osje?am nervozno i neugodno. Bio sam još mlad, pa nisam mogao rije?ima iskazati zašto sam se osje?ao tako stidljivo u centru pažnje. Tokom narednih nekoliko godina po?injem to bolje shvatati.

Suzdržan sam bio dijelom i zato što sam osje?ao da osoba koju je javnost slavila, nisam bio ja. Ne samo da sam imao uobi?ajene tinejdžerske probleme i nedoumice, nego sam još i igrao za najbolji fakultetski košarkaški tim u državi i pokušavao sam uporedo studirati. Dodajte tome i težinu ?injenice da sam bio crnac u Americi 1966. i 1967. godine, kada je James Meredith napadnut iz zasjede dok je marširao Mississippijem, kada je osnovana organizacija Stranka crnih pantera, Thurgood Marshall imenovan za sudiju Vrhovnog suda kao prvi Afroamerikanac na toj poziciji i kada su u rasnom neredu u Detroitu stradale 43 osobe, 1.189 ih je povrije?eno i uništeno je više od 2.000 zgrada.

Shvatio sam da Lew Alcindor za koga su svi navijali nije osoba koju zamišljaju. Oni su željeli da ja budem nedvojben primjer rasne jednakosti. Primjer kako bilo ko iz bilo koje sredine – bez obzira na rasu, religiju ili ekonomsku situaciju – može ostvariti ameri?ki san. Njima sam ja bio živi dokaz da je rasizam mit.

Pobuna nije opcija

Ja sam bio pametniji. Moja visina od preko dva metra i atletska gra?a su me doveli do pozicije na kojoj sam bio, a ne jednake šanse. Me?utim, ja sam se tako?er borio sa strogim odgojem da pokušam zadovoljiti autoritete. Moj otac je bio policajac i imao je svoj set pravila, poha?ao sam katoli?ku školu sa sve?enicima i opaticama koji su imali još više pravila, igrao sam košarku s trenerima koji su imali ?ak više pravila. Pobuna nije bila opcija.

Ipak sam bio nezadovoljan. S obzirom da sam odrastao u 60-im, nisam bio izložen velikom broju uzora me?u crncima. Divio sam se Martinu Lutheru Kingu Jr., zbog njegove nesebi?ne hrabrosti, i Shaftu, jer je sredio sve protivnike i osvojio djevojku. S druge strane, izgledalo je da bijela javnost smatra da crnci nisu dobri ljudi. Oni su bili ili siromašni potla?eni ljudi, koji su tražili pomo? bijelaca da dobiju prava koja su im pripadala, ili radikalni izaziva?i nevolja, koji su željeli bijelcima oduzeti domove, radna mjesta i k?erke.

“Dobri” crnci su bili sretni zabavlja?i u šou biznisu ili u sportovima i od njih se o?ekivalo da iskazuju zahvalnost jer su imali sre?e. Ja sam znao da je ovakva stvarnost nekako bila pogrešna – da se nešto moralo promijeniti, samo nisam znao šta je to sve zna?ilo za mene.

Moje po?etno bu?enje ve?im dijelom bilo je posljedica ?itanja Autobiografije Malcolma X dok sam bio brucoš. Pažnju mi je zaokupila Malcolmova pri?a o tome kako je on shvatio da je žrtva institucionaliziranog rasizma i prije nego je zaista dospio u zatvor. Upravo tako sam se i ja osje?ao: zarobljen slikom sebe kakav sam trebao biti.

Prva stvar koju je on uradio je ostavljanje krš?anske religije u kojoj su ga roditelji odgojili i prou?avanje islama. Za njega je krš?anstvo bilo osnova na kojoj po?iva bijela kultura odgovorna za porobljavanje crnaca i podržavanje rasizma koji je prožimao društvo. Njegova porodica bila je meta napada Ku Klux Klana, koji je propovijedao krš?anstvo, a ku?u im je spalila grupa Crna legija, ogranak organizacije Ku Klux Klan.

Platio sam cijenu

Preobrazba Malcolma X od sitnog kriminalca u politi?kog lidera inspirirala me da malo pažljivije osmotrim svoj odgoj i nagnala me da razmišljam dublje o svom identitetu. Islam mu je pomagao da na?e pravog sebe i pružio mu je snagu ne samo da se suo?i s neprijateljstvom crnaca i bijelaca, ve? i da se bori za društvenu pravdu. Po?eo sam prou?avati Kur’an.

Ova odluka me odvela na nepovratni put duhovnog ispunjenja. No, to definitivno nije bio put bez prepreka. Na tom sam putu pravio ozbiljne greške. A onda, opet, možda put i ne treba biti lagan; možda i treba biti ispunjen preprekama i zaobilaznicama i lažnim otkri?ima, da bi izazvao i izbrusio naša ubje?enja. Kako je rekao Malcolm X: “Valjda ?ovjek ima pravo napraviti budalu od sebe ako je spreman platiti cijenu.”

Kao što sam rekao ranije, odgojen sam da poštujem pravila – posebno one koji su provodili pravila, kao što su u?itelji, propovjednici i treneri. Uvijek sam bio izuzetan u?enik, pa sam, kada sam htio saznati više o islamu, pronašao u?itelja u Hammasu Abdul-Khaalisu. Tokom godina kada sam igrao za Milwaukee Buckse, Hammasova verzija islama mi je bila radosno otkri?e. Onda sam 1971, sa 24 godine, prešao na islam i postao Kareem Abdul-Jabbar (što u prevodu zna?i “plemeniti, rob Svemogu?eg”).

Pitanje koje mi ?esto postavljaju je zašto sam morao odabrati religiju koja je tako strana ameri?koj kulturi i ime koje je tako teško za izgovoriti. Neki su fanovi ovu promjenu shvatili veoma li?no, kao da sam im bombardirao crkvu, istovremeno cijepaju?i ameri?ku zastavu. Ja sam, zapravo, odbacivao religiju koja je bila tako strana mojoj ameri?koj kulturi i prihvatao sam onu koja je bila dio mog naslije?a kao crnog Afrikanca. (Procjenjuje se da je me?u robovima dovedenim iz Afrike bilo 15 do 30 posto muslimana.)

Fanovi su mislili da sam se pridružio ameri?kom islamskom pokretu Nacija islama, koji je osnovan u Detroitu 30-ih godina prošlog stolje?a. Iako je na mene umnogome utjecao Malcolm X, vo?a ovog pokreta, odlu?io sam da se ne?u pridružiti ovoj organizaciji, jer sam se želio fokusirati više na duhovne aspekte, a ne politi?ke. Nakon izvjesnog vremena, Malcolm je odbacio ovu grupu malo prije nego su tri njena ?lana izvršila atentat na njega.

Zauvijek timski igra?

Mojim roditeljima se nije dopao moj prelazak na drugu vjeru. Iako nisu bili strogi katolici, odgojili su me da vjerujem u krš?anstvo kao u svetu istinu. Ali, što sam više prou?avao historiju, to je sve više raslo razo?arenje u ulogu krš?anstva u tla?enju mog naroda. Znao sam, naravno, da je na Drugom vatikanskom vije?u 1965. godine ropstvo proglašeno “sramotom”, koja je uvreda Bogu i otrov za društvo. Ali, za mene je to bilo premalo i prekasno. Neuspjeh Crkve da iskoristi svoju mo? i utjecaj da zaustavi ropstvo, umjesto što ga opravdava, jer ga na neki na?in povezuje s prvim grijehom, ljutio me je. Papine bule (npr. “Dum Diversas” i “Romanus Pontifex”) osudile su porobljavanje domoroda?kog stanovništva i kra?u njihove zemlje.

Iako shvatam da su brojni krš?ani riskirali živote i porodice da bi se borili protiv ropstva i da ono bez njih ne bi bilo okon?ano, teško mi je da se povežem s kulturnim institucijama koje su odlu?ile zatvoriti o?i pred tako gnusnim ponašanjem koje direktno krši njihova najsvetija vjerovanja.

Promjena imena bila je nastavak mog ?ina odbacivanja svih stvari u mom životu koje su imale veze s porobljavanjem moje porodice i mog naroda. Alcindor je bio francuski vlasnik plantaže u Francuskoj Zapadnoj Indiji, u ?ijem su vlasništvu bili moji preci. Moji preci su bili pripadnici naroda Yoruba iz današnje Nigerije. Zadržavanje imena robovlasnika koji je posjedovao moju porodicu izgledalo je nekako kao nepoštovanje prema njima. Njegovo ime mi je bilo poput utisnutog ožiljka srama.

Moja posve?enost islamu bila je apsolutna. ?ak sam pristao oženiti djevojku koju mi je Hammas predložio, iako sam mnogo volio drugu ženu. Zauvijek timski igra?, radio sam ono što je “trener” Hammas preporu?ivao. Tako?er sam poslušao njegov savjet te na vjen?anje nisam pozvao roditelje – greška koju sam ispravljao duže od deset godina. Iako sam sumnjao u neke od Hammasovih uputa, racionalizacijom sam otklanjao sumnje zbog velikog duhovnog ispunjenja koje sam doživljavao.

Ali, kona?no je izronio moj nezavisni duh. Krenuo sam sam da istražujem, jer me nije zadovoljilo da svo zanje o vjeri sti?em samo od jednog ?ovjeka. Uskoro sam otkrio da se ne slažem s nekim od Hammasovih u?enja o Kur’anu i naši putevi su se razišli. Godine 1973. otputovao sam u Saudijsku Arabiju i Libiju, da nau?im arapski jezik u dovoljnoj mjeri da mogu sam prou?avati Kur’an. S ovog hodo?aš?a sam se vratio s pojašnjenim ubje?enjima i obnovljenom vjerom.

‘Nije lako biti zelen’

Od te godine pa do danas nikada nisam posumnjao niti zažalio zbog svoje odluke da pre?em na islam. Kada se osvrnem na to vrijeme, volio bih da sam to mogao uraditi u ve?oj privatnosti, bez velikog publiciteta i zbrke koji su uslijedili. Ali, u to vrijeme sam i ja dodao svoj glas pokretu za gra?anska prava, odbacivši naslije?e ropstva i vjerskih institucija koje su ga podržavale. To ga je u?inilo u ve?oj mjeri politi?kim nego što sam namjeravao i odvratilo pažnju od onog što je, za mene, u daleko ve?oj mjeri bilo li?no putovanje.

Mnogi se ljudi rode kao pripadnici svoje religije. Za njih je to uglavnom pitanje naslije?a i pogodnosti. Njihovo vjerovanje zasnovano je na vjeri, ne samo na u?enjima te religije, ve? i na prihvatanju te religije od svoje porodice i kulture. Za osobu koja promijeni vjeru, vjera je stvar ?vrstog ubje?enja i prkosa. Naše vjerovanje zasnovano je na kombinaciji vjere i logike, jer nam je potreban snažan razlog da napustimo svoje porodice i zajednicu da bismo prihvatili uvjerenja koja su strana i jednom i drugom. Prelazak na drugu vjeru je rizi?an poduhvat, jer može rezultirati gubitkom porodice, prijatelja i podrške zajednice.

Neki fanovi me i dalje zovu Lew, a onda izgledaju iznervirano kada ne obratim pažnju na njih. To je kao da me doživljavaju kao figuricu akcionog junaka, koja postoji samo da bi ukrasila njihov svijet onako kako oni smatraju prikladnim, a ne kao pojedinca koji ima svoj život.

Jedan svijet ne mora podrazumijevati jednu religiju, samo jednu vjeru u život u miru.

Poznato je da se žabac Kermit požalio rekavši: “Nije lako biti zelen.” Neka pokuša biti musliman u Americi… Prema anketi koju je proveo Istraživa?ki centar Pew o stavovima spram glavnih vjerskih grupa, ameri?ka javnost ima najmanje obzira prema muslimanima – malo manje nego prema ateistima – iako je po broju pripadnika islam na tre?em mjestu u Americi. Napadi, terorizam i nehumani postupci koje su po?inili oni koji tvrde da su muslimani, u?inili su da nas se ostatak svijeta boji. Bez poznavanja miroljubivih praksi ve?ine me?u 1,6 milijardi muslimana u svijetu oni vide samo najgore primjere.

Jedan dio mog prelaska na islam je i prihvatanje odgovornosti da podu?im druge o svojoj religiji, ne da bi ih preveo na islam, ve? da živim s njima u me?usobnom poštovanju, podršci i miru. Jedan svijet ne mora podrazumijevati jednu religiju, samo jednu vjeru u život u miru.

(Doznajemo.com/AJB)

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites